Krv simbolizuje sve vrednosti koje su u vezi s vatrom, toplinom i životom, koji se opet povezuju sa suncem. S tim vrednostima se povezuje sve što je lepo, plemenito, uzvišeno. Krv takođe pripada i opštoj simbolici crvenog.
1. Krv se svuda smatra nosiocem života. biblijski. Krv je život, kaže se biblijski. Ponekad se čak uzima kao princip rađanja. Po kaldejskom predanju božanska je krv, pomešana s zemljom, podarila život bićima. U mnogim mitovima krv donosi život biljkama, pa čak i metalima. U staroj Kambodži je prolivanje krvi prilikom viteškog dvoboja ili žrtvovanja donosilo plodnost, obilje, sreću; krv je nagoveštavala kišu. Već smo rekli da su strele, koje je prema nebeskom mehu odapinjao Čusen (Cheou-sin), izazivale kišu krvi. Krv – pomešana s vodom – koja ističe iz Hristove rane, prikupljena u Gralu, par excellence je napitak besmrtnosti. Ona je to a fortiori u slučaju euharistijske trans-supstancijacije. U krvnoj zakletvi u antici i u kineskim tajnim udruženjima nalazimo taj isti simbolizam.
Krv se takođe dovodi u vezu s toplinom, životnom i telesnom, nasuprot svetlosti koja je u vezi s dahom i duhom. U istom je viđenju krv kao telesni princip vodič strasti.
2. Neki narodi smatraju krv boravištem duše; time bi se, po Frejzerovom mišljenju, mogli objasniti žrtveni obredi tokom kojih se velika pažnja poklanja brizi da se krv žrtve ne prolije na tlo (obred na Solomonskom ostrvlju, u FRAG, 1, str. 358). U Novom Zelandu svaki predmet, na koji padne ma samo i kap krvi nekoga velikog poglavice, time postaje posvećen. U tome ima simbolizma pričešća krvlju ili bratimljenja uz krvnu žrtvu.
3. Neki mitovi uralo-altajskih naroda središnje Azije o kraju sveta na neobičan način prikazuju zajednicu krv-nebeska vatra. U jednom od tih mitova (reč je o mitu Juraka iz okruga Obdorska) svet propada u požaru izazvanom uginućem svetog stabla iz koga se prolila krv kad se srušilo, a ta se krv, razlivajući se u potocima po zemlji, pretvara u oganj. Za altajske Tatare junak koga je poslao Vrhovni bog, boreći se s Vragom, proliva na zemlju svu svoju krv koja se pretvara u plamen. U nekoj nemačkoj poemi iz IX veka, kao i u ruskim Objavama Pseudo- -Metodija, krv Elije koji se bori s Antihristom pretvara se u vatru što proždire zemlju.
Žan Ševalije, Alen Gerbran – Rečnik simbola