Lečenje Šopenhauerom – najlekovitiji lek uvek je najgorči

Roman Lečenje Šopenhauerom delo je američkog egzistencijalnog psihijatara, počasnog profesora psihijatrije na Univerzitetu Stanford i književnika Irvina Davida Jaloma . Roman je objavljen 2005. godine. Prvo izdanje na srpskom jeziku objavila je izdavačka kuća Plato 2007. godine iz Beograda u prevodu Olivere Živanović i Suzane Spasić.[1]

Lečenje Šopenhauerom nije moje prvo sretanje sa Jalomovim romanima, tako da sam dobro znao šta me očekuje još pre samog upuštanja u čitanje. Ali kada sam još na samom početku romana pročitao da protagonist, šesdesetpetogodišnji psihoterapeut Džulijus Hercfeld boluje od raka i da mu je ostalo svega godinu dana života, shvatio sam da je preda mnom jedan težak i mračan roman. To je u meni izazvalo kolebanje da li da nastavim sa čitanjem, jer nisam želeo dodatno da se bedačim i mračim čitanjem ovog štiva, baš zato što sam i previše okružen mrakom i negativnom energijom koja preovladava u svetu i društvu  u kojem živimo. Više mi je trebalo nešto da me oraspoloži, razveseli i unese zračak svetlosti, a ne dodatno da me ubije u pojam i izbaci iz koloseka. Ipak, nešto me je vuklo na dalje čitanje.

I nisam se pokajao, iako je roman težak i naporan, na trenutke veoma smarajuć i dosadan. Ipak, satkan je od segmenata psihologije, psihijatrije, filozofije i životnih mudrosti u kojima se može pronaći i poistovetiti gotovo svako. To je isto kao i ona istina da je najlekovitiji lek uvek najgorči, što dalje implicira da je lečenje i oporavak težak i dug proces, koji vrlo često i ne daje rezultate bez obzira na volju, trud i napore bolesnika i zdravstvenih radnika. Neke bolesti, na žalost, su neizlečive.

Lečenje Šopenhauerom bavi se dvema vrstama bolesti. Jedna je fizička i smrtonosna, a druge su mentalne prirode sa kojima se može živeti i koje su izlečive, ali koje ako se zanemare i ne leče, mogu da prouzrokuju ozbiljne štete i da budu čak i kobne.

Od prve boluje protagonist romana, psihoterapeut Džulijus koji bavljenjem onim što najbolje zna, psihoterapijom, pokušava da pomogne svojim pacijentima koji boluju od onih drugopomenutih bolesti (psihički poremećaji).

U tom smislu, čitajući ovaj roman pratimo grupnu terapiju koju Džulijus vodi sa sedmoro pacijenata različith socioloških, intelektualnih i obrazovnih nivoa, koji imaju različite psihološke probleme: opsesije, poricanja, anksioznost, otuđenost, depresiju, frustracije, krize identiteta, alkoholizam, zavisnost od seksa…

U tom smislu pisac nas detaljno uvodi u tok grupne terapije i mi kao čitaoci stičemo utisak da se nalazimo na licu mesta i prisustvujemo razgovorima i dešavanjima na tim seansama. Članovi grupne terapije pričaju svoje priče, iznose svoja mišljenja, govore o proživljenim događajima, dilemama, iskušenjima, mukama, zabludama, snovima… Džulijus usmerava tok tih razgovora i podstiče sve članove grupe da se uključe u priču i analizu. U tom otvaranju i komunikaciji članovi grupe stiču međusobno poverenje čime se povećava njihova mogućnost za potpunim otvaranjem sebe, što bi rezultiraralo otkrivanjem glavnog problema zbog kojih posećuju psihoterapeuta.

Kako se Šopenhauer našao u ovom romanu?

Zapravo jedan od članova grupne terapije opsednut je filozofijom Artura Šopenhauera u toj meri da ga non-stop i u svakoj prilici citira, naglašavaju ga kao jedno univerzalno rešenje za sve probleme i dileme. Kao ključ koji otključava svaku bravu. Džulijus kao psihoterapeut, kako se roman razvija, u sve većoj meri počinje da obraća pažnju na Šopenhaurove misli i ideje nastojeći da pospeši svoje tretmane lečenja.

Roman je satkan od 42 poglavlja i veliki broj poglavlja bavi se Šopenhaurovim životom, dok svako poglavlje započinje nekim njegovim citatom. U pitanju su velike životne mudrosti koje predstavljaju piščev omaž ovom velikom, atipičnom filozofu.

Problem u Lečenju Šopenhauerom

Šta je to problematično i protivrečno u psihološkom i duhovnom lečenju pomoću Šopenhauera? Odgovor na ovo pitanje je prost i jednostavan. Sam Šopenhauer.

Artur Šopenhauer bio je nemački filozof iz epohe XIX veka, idealist i klasičan predstavnik pesmizma.

Šopenhauer je bio jedan čudak i mizantrop. Vodio je usamljenički život. Nije imao prijatelje. Nije se ženio. Nije imao potomstvo. Sa porodicom nije komunicirao. Otac mu je izvršio samoubistvo kada je imao šesnaest godina, a sa majkom i sestrom nije imao kontakt. O ljudima je mislio sve najgore. Večito ciničan, sumoran i sumnjičav odbijao je ljude od sebe.

Zamislite kakav je čovek bio kada mu je majka jednom prilikom napisala ovakvo pismo:

… Poznata mi je tvoja narav… iritantan si i nepodnošljiv, i smatram da je veoma teško živeti sa tobom. Preterano pametovanje pomračuje sve tvoje dobre osobine i čini ih beskorisnim za svet… pronalaziš svakom manu osim sebi… zbog čega zagorčavaš život ljudima oko sebe – niko ne želi da bude unapređen ili prosvetljen na tako nasilan, a najmanje od strane tako beznačajne osobe kakva si ti još uvek. Niko neće tolerisati kritiku nekoga ko ispoljava toliko ličnih slabosti, posebno kada na omalažavajući način, propovednim tonom objavljuje da je nešto ovako ili onako, nimalo ne sumnjajući u mogućnost greške.[2]

Pored pomenutog, pisac romana upućuje na to da Artur, shodno svom genetskom nasleđu, ima velike predispozicije ka psihičkim oboljenjima.

Loza Šopenhaurovih prepuna je dokaza o psihološkim poremećajima. Godinama pre nego što je počinio samoubistvo, Arturov otac je bio hronično depresivan, anksiozan, tvrdoglav, distanciran i nesposoban da uživa u životu. Očeva majka je bila nestabilna, nasilna i na posletku je završila u instituciji. Od trojice stričeva, jedan je rođen ozbiljno retardiran a drugi je prema biografu preminuo u trideset četvrtoj godini „polulud zbog neumerenog života, u nekom ćošku prepunom razvratnika.“[3]

Ako sagledamo sve napred rečeno neminovno se postavlja pitanje: Kako vam u duhovnom i mentalnom izlečenju može pomoći filozofija jednog čoveka koji je bio veliki čovekomrzac, usamljenik, pesimista, cinik sa mogućim psihičkim problemima?

Odgovor na ovo pitanje namerno neći reći, već ako vas zanima odgovor, morate da pročitate ovaj roman.

Aktuelnost  i korisnost Lečenja Šopenhauerom

Živimo u bolesnom svetu, bolesnoj civilizaciji koja je svakim danom sve bolesnija. I više je nego očigledno da je sve više ljudi sa psihičkim problemima i mentalnim disfunkcijama baš zato što ne mogu da se odupru stresu i presiji koje nam nameće moderan način života. U tom smislu, ovaj roman o lečenju upotrebom filizofije čini aktuelnim a povrh svega nužnim i korisnim baš ta potreba da se u sve masivnijem svetu bolesnih ponudi i pronađe lek i izlečenje? Međutim, i ovde se nameće jedno pitanje: Da li ovaj roman može biti put ka izlečenju i koje su kontraindikacije?

Moje mišljenje je da može, ali da je sve to individulano. Da iznesem kratko pojašnjenje.

Znači, u pitanju je roman koji se bavi grupnom psihoterapijom kroz koju psihoterapeut pokušava da pomogne svojim pacijentima (koje on u romanu ne naziva tim imenom već članovima). Grupna terapija bi trebalo da funkcioniše na principu poverenja i zajedničkog i otvorenog rešavanja problema, tako da učesnici seanse udruženo razmatraju psihička stanja drugih članova grupe i iznose svoja mišljenja u nameri da pomognu subjektu koji je predmet razgovora i analize. Tu do izražaja dolazi pravilo da pomažući drugima kroz iznošenja svojih mišljenja i stavova možemo pomoći i sami sebi, jer baš u tim trenucima možda otkrijemo i kažemo nešto što nikad ne bismo rekli da smo direkno upitani, a to može biti glavni uzrok naše bolesti i poremećaja.

Šta više, u romanu sam psihoterapeut leči sebe, svoju depresiju i strah od smrti zbog teške bolesti koja ga je zadesila, tako što još požrtvovanije i ambicioznije pokušava da pomogne svojim pacijentima, baš zato što zna da nema dovoljno vremena. On u tim seansam otkriva neke istine i tajne o samom sebi, što mu omogućava da se menja i izgrađuje kao ličnost i kao lekar.

I kao što sam već napomenuo, roman je napisan takvim stilom da mi kao čitaoci stičemo utisak da smo deo takve jedne grupne psihoterapije, što nam omogućava da prepoznamo probleme, misli i situacije sa kojima su suočeni likovi iz romana. U pitanju su različiti profili i karakteri ljudi koji žive modernim životom a problemi sa kojima su suočeni su u, najvećem broju slučajeva, produkt svakodnevice, društva i okruženja u kojem žive i funkcinišu. U tom smislu, mi se kao čitaoci možemo, u manjoj ili većoj meri, poistovetiti sa nekim od njih shvativši da imamo iste ili slične dileme, muke, psihoze pa preporuke i savete koje iznosi terapeut u romanu svojim pacijentima mogu biti primenjive i na nas same.

U tom smislu ovaj roman može biti koristan za prevazilaženje nekih manjih psihičkih kriza koje su nam zaposele i koje nam ne daju mira. Na kraju krajeva, čitanje ovog književnog dela i identifikovanje sa likovima i situacijama iz romana, može dovesti do toga da shvatimo da imamo problem i da nismo ok. Nekad je to i više nego dovoljno.


[1] Lečenje Šopenhauerom Cobiss 
[2] Irvin D. Jalom – Lečenje Šopenhauerom, Nova Knjiga, 2015. str.116
[3] Irvin D. Jalom – Lečenje Šopenhauerom, Nova Knjiga, 2015. str.160-161

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!