Momo Kapor: ZAVODNIK

Momčilo Momo Kapor bio je srpski slikar, književnik i novinar, koji je još za života postao legenda. Najbolji pisac među slikarima i najbolji slikar među piscima. Rođen je u Sarajevu 8. aprila 1937, a preminuo je u Beogradu 3. marta 2010. godine.  Za sobom je ostavio veliki broj naslikanih slika i nacrtanih crteža, preko 40 napisanih romana, kratkih priča i autobiografskih knjiga i eseja. Dela su mu prevođena su na francuski, ruski, nemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik… Dobitnik je više književnih nagrada.

Nakon smrti Mome Kapora, 14. juna 2010. u Beogradu osnovan je Fond Momo Kapor. Fond su osnovale  ćerke Ana i Jelena Kapor, sa namerom da sačuvaju očevu zaostavštinu i neguju sećanje ne likovno i književno delo svog oca.

Povodom toga, na godišnjicu njegove smrti, u znak sećanja na ovog velikog čoveka i umetnika, objavljujem jednu njegovu kratku priču želeći da poručim da njegova dela još uvek žive, još uvek se čitaju. Neka mu je večna slava.

Momo Kapor: ZAVODNIK

Fajront! — viknuo je konobar u dva sata i podigao prvu stolicu na sto.
Možemo kod mene na piće… — rekla je žena.
Kako? — upita čovek.
Muž mi je na putu.
Položio joj je dlan na koleno dok ga je vozila u malom fijatu.
Posle… — reče žena i povuče ruku.
Imate lep stan! — kazao je razgledajući slike na zidu
Slušao je dobovanje vode kroz poluodškrinuta vrata kupatila. Pregledao je ploče i stavio na gramofon „Crying time” Reja Čarlsa. Utišao je zvuk i nasuo dve čaše armanjaka.
Onda su se otvorila jedna vrata i u dnevnu sobu, kroz čije je otvorene prozore šumila noć, ušla je bosonoga devojčica u dugoj ružičastoj spavaćici. U ruci je nosila neku dečiju knjigu.
Hej — prošaputa — hoćeš li malo da mi čitaš?
Šta?
Pepeljugu.
Dobro! — reče — „Bio jednom jedan dobar čovek koji je imao lepu kuću i divnu kćer, kojoj je činio sve što bi zaželela…“
Žena je izišla iz kupatila. Kroz raskopčani bade-mantil provirivala joj je vlažna, tamna koža.
Šta radiš tu? – upita devojčicu.
Ne mogu da spavam… — odgovori dete.
Znaš li koliko je sati?
Devojčica nije znala. Bilo je tri i pet.
Hoću da mi završi Pepeljugu!
Smesta da si otišla u krevet!
Pustite je! —reče čovek.—Završiću joj. „… U mnogim sitnim poslovima pomagali su joj miševi i ptice. Ali kad dođe vreme polaska na bal, Pepeljuga shvati da nema nijednu lepu haljinu.”
Oh, bože! — uzdahnu žena i iskapi armanjak.
„… Miševi su verovali da je njihova drugarica najbolja i najlepša devojka na svetu.”
E, sad je dosta! – reče žena i nasu novo piće u svoju čašu.
Pogledao je u njene duge, preplanule noge, a zatim u devojčicu koja mazno reče:
Hoću da mi čita dok ne zaspim!
Uhvatio je za ruku i odveo u njenu sobu. Seo je na ivicu kreveta, držeći knjigu u krilu. Bilo je petnaest do četiri.
„Nekad davno, u jednoj dalekoj zemlji, lepa kraljica je sedela kraj prozora u svom dvorcu i vezla. Dok je tako radila, ubode se u prst, pa tri kapi krvi padoše na snežnobelo platno…”
Znam! — reče devojčica. — Tako se rodila Snežana!
Pa, kad znaš, zašto onda lepo ne zaspiš?
Hoću da legneš pokraj mene!
„Onda se Plava vila – čitao je ležeći pokraj devojčice — okrete Pinokiju , pa diže blistavi čarobni štapić i progovori…”
„Probudi se, lutko mala, život sam ti darovala”– zapevuši devojčica.
Nije čuo kad je žena isključila gramofon. Oprala je čaše i istresla pepeljaru. Ušla je na prstima u dečju sobu i videla ih kako spavaju, pokriveni knjigom bajki.
Noć je uveliko razvijala fotografski sivu zoru. Probudila ga je u šest.
Vreme je da idete!
Pomilovao je po nozi, ali ona je već bila odevena:
Dobro jutro! — reče zevajući.
Otpratila ga je do vrata. Provirila je kroz mali otvor i otključala bravu.
Da vas nazovem sutra?
Sutra je već danas! — reče ona.
Pokušao je da je poljubi.
Oh bože! — reče ona i odmaknu glavu.
„Gle, porasla mi je brada!” pomisli, prešavši na ulici rukom preko lica.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!