Dekonstrukcija stvarnosti

Danas me je kontaktirao jedan prijatelj sa kojim sa vremena na vreme vodim zanimljive razgovore na temu književnosti. Upitao me je da li bih mogao da iznesem svoj sud o jednom blogu koji je pokrenula njegova prijateljica. Rekao sam mu da hoću, ali sam mu pored toga još naglasio ono što uvek odgovorim svakom ko me pita da iznesem svoje mišljenje o nečemu napisanom pre bilo kakvog upuštanja u čitanje:
„Ko sam ja da kažem vredi li nešto što je napisano? I hoće li autor/ka napisanog nastaviti sa pisanjem ako kažem da je dobro ili će sve bataliti ako kažem da to ništa ne valja?“.
Ako uopšte postoje ovakve dileme, onda se i ne treba baviti pisanjem. Treba pisati zbog sebe. Ako to nekog ispunjava, opušta, rasterećuje, čini srećnim, šta će mu onda tuđe mišljenje? Umetnost ne treba da pada pod ničiji uticaj. Umetnost treba biti nezavisna i slobodna, jer samo kao takva može i biti umetnost. Samo ako ne postoje granice i bilo kakva sputavanja i ustručavanja mogu se pomerati granice…
Nego da ne davim previše. Da kažem nešto o blogu DEKONSTRUKCIJA STVARNOSTI. U pitanju je blog jedne devojke koja je rešila da deo svoje stvarnosti, života, emocija i iskustva dekonstruiše i da kroz jednu umetničku ekspresiju ponovo konstruiše u formu poezije i proze i kao takvu iznese pred svoje čitaoce. Blog počinje tekstom POČETAK koji je zapravo citat iz romana „Zimski Dnevnik“ Srđana Valjarevića i to bi u velikoj meri trebalo da nam kaže kakav je blog u pitanju, pod uslovom da poznajemo Valjarevićevo stvaralaštvo.

Poezija i proza su zapravo rečima iskazane emocije i iskustva koja su puna mladalačkog duha, pozitivnosti, ljubavi, ali i sećanja, usamljenosti, čežnji, neshvaćenosti, nadanja… Dileme i pitanja koje ne muče samo mlad duh pred kojim se život tek otkriva i otvara, već ljude i srednjim pa čak i ozbiljnim godinama života, ljude koje je život odavno počeo da lomi i pokorava. Večita pitanja i večite dileme.
Poezija je osećajna, moderna, na trenutke i cinično duhovita, tera na razmišljanje i postavljanja pitanja samom sebi.

…kada si se nekom potpuno prepustio i dopustio da te neko vidi onakvog kakav jesi… (pesma Pitanje).

Proza je kombinacija priča i eseja. Životne priče ispunjene jakim emocijama i iskustvima protkane mudrostima. Velike mudrosti u kratkoj prozi gotovo da zvuči kao oksimoron, ali to je njihova glavna odlika.

Vreme briše lažna obećanja. Živimo u sećanju. Kažu kako je svako naše sećanje zapravo prisećanje trenutka kada smo se nečeg poslednji put setili, a ne baš tog događaja. I mi tako gradimo iluziju. Idealizujemo ljude, trenutke, stvaramo svoju sopstvenu prošlost. (Rastanci)

I kao svaki pesnik i umetnik uopšte i autorka Dekostruisane stvarnosti izgara od emocija koje, htela to ili ne, transformiše u svoje stvaralaštvo. I to se vidi i to se oseća pri svakoj pročitanoj reči.
Evo šta kaže i sama autorka u vezi toga:

Osećanje neosećanja je ravnodušnost. Uvek sam se više plašila toga da ništa ne osećam, nego da mnogo osećam. Kada mnogo osećaš znaš da si živ. Tu si. Telom ti struji energija, veoma jaka. Na tebi je da je izraziš ka spolja ili zadržiš. Ali znaš da je tu. Svakim atomom svog bića osećaš to kretanje. Lepo je, čak iako je negativna emocija. Lepo je osećati stvari. Lepo je i mrzeti i voleti i ljutiti se i plakati. Stvarno je lepo. (Praznina)

Na kraju, da ne bih previše pametovao, samo da kažem: Čitajte Dekonstrukciju stvarnosti! Imate šta. Iako je blog pokrenut juna 2018. godine i shodno tome nema mnogo sadržaja, znam i osećam da će biti tu za pročitati još mnogo toga dobrog i vrednog.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!