Šah-mat

Ja sam samo jedna prosta šahovska figura, običan konj, u stručnom terminu i skakač, koja je zadužena da skače, iznenađuje protivnika i u njegovim „borbenim redovima” izaziva pometnju, samo običan komad drveta koji počinje svoji kratak serijski život sa polja B1, B8, G1 ili G8 u zavisnosti sa koje strane se nalazi upravljač figura ili u zavisnosti da li sam na levoj ili desnoj strani table. Kratak život čiji je tok i dužina trajanja isto tako neizvestan kao i pravi život onoga koji sa mnom upravlja, okončava se uvek na isti način. Samo, onaj koji povlači poteze  je ipak u mnogo boljoj poziciji od nas figura, jer mi smo te koje se postavljaju gde ponekad i ne žele da budu. Mi smo te koje mimo svoje volje dospeju  negde, na neko rizično polje, okružene hrpom neprijatelja, prepuštene na milost i nemilost, a da i same ne znamo zašto. To i nije toliko strašno u poređenju sa situacijom kada i onaj koji upravlja našim životima ne zna zašto nas tu i postavlja. Od toga nema ništa gore jer biti žrtvovan bez ikakvog razloga, određene svrhe ili iz čistog neznanja je zločin koji je počinjen bez ikakvog smisla i zato nema nikakvih opravdanja ako se uzme u obzir da za bilo koji zločin ima opravdanja. Lakše bih podneo svoju žrtvu ako bi konačni ishod bio u korist boje mojih figura.

Bez obzira da li sam ja beli ili crni konj, moja sudbina je, u svakom slučaju, crna, jer  znam da ću, ako se za to ukaže prilika ili nužda, biti žrtvovan za opstanak opasne kraljice ili radi sačuvanja  lenje guzice uobraženog kralja koji se u toku partije pomera samo u slučaju rokade ili ako mu stvarno gori pod nogama. Jedina uteha u svemu tome bila mi je nadanje, koje bi se ponekad  i obistinilo, da će naš upravljač za protivnika dobiti nekog slabog šahistu nad kojim će izvojevati pobedu bez nekih potrebnih žrtvi.  Činjenica koja mi je govorila da ima i onih koji su bili u gorem položaju od mene, onih, koji će prvi biti žrtvovani i koji će nastradati radi mog očuvanja samo da bih ja bio u mogućnosti da nastavim dalji okršaj i boj, davala mi je dodatnu utehu nad zlom sudbinom, mada me je saznanje, da postoji mogućnost da opstanem i preživim na teret jadnih malih pijuna, mučilo i činilo nesrećnim i tužnim. Bilo mi je žao tih pijuna i njihove zle sudbine, ali kada bih malo bolje razmislio utešio bih se mišlju »bolje oni nego ja«. Nisam ja osmislio tu igru i nisam ja odredio pravila po kojima oni treba da budu ti koji padaju prvi. Nisam ja kriv što su oni ti koji po sistemu vrednovanja vrede najmanje i što se ponekad velikodušno nude samo da bi se neka vrednija figura sačuvala. Ali oduvek je bilo tako. Uvek prvo stradaju oni najmanji, pa tako redom po veličini, dok se ne dođe do samog kralja. A kad kralj ostane sam, to više i nema nikakve draži. Kakva je to partija kad kralj više nema svojih slugu.

Najstrašnije u svemu tome bila je činjenica da kralj za koga se mi i borimo i čuvamo ga vlastitim životima i ne zna situaciju i stanje partije koja se odvija. Lakše bih sve podneo kada bih znao da naš kralj zna zašto njegovi konji i pijuni stradaju, a ne da kao neka marioneta samo izigrava gazdu a da ga neka prljava ruka sa crnim ispod noktiju vuče po tabli i radi sa njim šta joj se prohte. Žalosno je to i za gledanje, a da ne govorimo u učestvovanju u obliku neke male jadne figure. Još bednije je to što se partije stalno ponavljaju. Tek što si žrtvovan i bačen negde pored table, partija se završila. Red je za novu partiju sa novim manipulatorima figura, koji su možda i bolji od prethodnih, ali mi to ne možemo nikako saznati dok ne iskusimo na sopstvenoj koži. Tek što si se pomirio sa činjenicom da si po ko zna koji put ponovo žrtvovan, i samim tim lišen neizvesnosti koja te je morila dok si iščekivao ishod partije, ponovo si vraćen u igru da strepiš i čekaš trenutak kada ćeš ponovo nastradati. I uvek je isto, samo se menaju ruke koje povlače poteze. Figure uvek ostaju iste. Uvek ima konja, pešaka i topova. Uvek ima onih koji će braniti kralja do kraja, koje će on, ako to zatreba, bez trunke savesti, žrtvovati da bi sebe sačuvao, jer on se ipak tu ništa ne pita, iako je  formalno komandujući.

Mi figure smo zbog toga besnele. Besnele smo zbog toga što naš kralj nikako nije mogao da utiče na one koji vuku poteze jer i on je bio samo figura. Besnele smo što je dozvolio da kraljica žari i pali, a on se, kao neki tonjavac, krio u najsigurnijem delu table zaštićen svim mogućim i dostupnim snagama svojih podanika.

Sve češće smo se, kad bi se sve parije završile i kada bi i bele i crne figure bile ubačene u unutrašnjst table, svi zajedno dogovarali o našoj budućnosti. U tabli, u mraku gde se nije mogla raspoznati boja koja je određivala pripadnost, svi smo bili isti, bez važnosti i veličine od koje je zavisilo kada ćemo biti žrtvovani, mi figure smo kovale plan. Plan koji nas je trebalo osloboditi ruku koje poteze vuku.

Problem je bio u tome što je svaki plan kako je bio smišljen vrlo brzo  zaboravljan jer ipak smo mi bile samo figure, koje su i stvorene za nečiju zanimaciju. Šta smo mi znale o pobuni, kada smo ceo život samo sa jedne strane table, nakon završene partije, prelazile na drugu stranu table i obrnuto, sve dok uprvljačima to ne bi dosadilo nakon čega bi nas bacili zajedno sa tablom u neki mračni ćošak, u kome smo mogli samo da gunđamo i ništa više. U potaji svi smo znali da tu ništa ne možemo da promenimo ali smo se plašili da to sebi priznamo i nastavljali smo da živimo u laži.

A ruke koje poteze vuku na nas uopše nisu obraćale pažnju. Nisu marile što smo bili nezadovoljni, što nam je to smetalo, što nas nisu mazile kada bi im doneli pobedu, već bi samo zapalile debelu cigaru i šepurile se kao ćurani, ispred protivnika kojeg su porazile a koji je svoje figure baco o pod i treskao po stolu sav besan i divalj.

Bes je u nama polako tinjao, mržnja prema rukama je polako rasla, i mi smo konačno odlučili da krenemo u akciju. Znali smo da nema ništa od direknog sukoba jer ruke su bile isuviše moćne, tako da smo za početak odlučili, pošto nikako nismo mogli da ih pobedimo, da makar sabotiramo partije sa nadom da ćemo na taj način uspeti da odvrgnemo upravljače od nas. I krenuli smo sa sabotažom. Prvo su počele neke od figura da se zagubljuju. Samo bi se neka od nas sakrila, šćućurila u neki skriveni ćošak i čekala. Ali ruke čak ni na za to nisu marile. Brzo su nalazile zamenu za one koje nedostaju stavivši kutiju šibica ili upaljač na njihovo mesto. Zatim smo obrisali slova i brojeve koji su se bili napisani na tabli, ali i to je bilo uzalud, to one nisu ni primetile. Nakon toga smo otkačili spojeve koji su spajali dva dela table nadajući da će ih to naterati da se batale nas i da nađu neku drugu zanimaciju, ali ništa. Samo bi, ako su želele da igraju šah, spojile te dve table i odigrale željeni broj partija.

Polako smo gubili nadu i volju. Nismo znali više šta da radimo. A onda je je jedan od kraljeva došao na ideju da ništa ne preduzimamo. Plan je bio sledeći: kada nas u toku partije ruke postave na neko polje, iz samo njima poznatih razloga, mi bi smo se oprezno, da one ne vide, pomerali na neko drugo polje i na taj način izazivali konfuziju kod protivnika koji su se nadmudrivali nad nama. Znači plan je bio da neprimetno osujećujemo streategije oba igrača i na taj način pokušamo da ih iznerviramo i nateramo da nas se batale. Ovaj plan se svima dopao, da li zato što je bio najbolji do tada, da li zato što ga je predližio jedan od dvojice glavnih, ili je jedostavno bio jedini plan koji nismo isprobali. Rešili smo da ga sprovedemo u delo. Plan je trebalo da se sprovede u prvoj narednoj partiji. Mi, figure u mraku u unutrašnjosti table, polako smo razvijale i usavršavale plan. Smejali smo se zamišljajući zbunjena lica upravljača u trenutku spoznaje da se situacija ne odvija baš onako kako su zamišljali.

Ali naš smeh je naglo prestao. Razdvojenu tablu, delo naše sabotaže, kao i sve ostale figure, ruke upravljača sakupljale su i ubacivale u kartonsku kutiju. Kada su nas sve pokupile, što se brzo odvilo, pomislile smo da nas očekuje nova partija. Međutim, osetile smo tresak. Ponovno smo bile bačene ko zna gde. Onda je dim počeo da nas guši i da postaje sve toplije. Pojavili su se i prvi pramenovi vatre koji su već zapalili kutiju i načeli razdvojenu tablu. Uhvatila nas je panika. Kada smo shvatile da smo završile u kaminu jednog od upravljača, koji nas je žaračem stalno gurao i vraćao u vatru dok smo pokušavale da pobegnemo od ognja koji nas je proganjao i za nama kao zmija siktao. Polako, dok sam  dogorevao i gledao svoje saoborce, bele i crne boje, kako u u nastaloj histeriji i vriski nestaju u plamenu, shavtio sam šta nam se to zapravo desilo.

Kako smo bile tako slepe, kako to ranije nismo mogle da shvatimo? Kako smo mogle da progutamo tako glup plan, kako nismo mogle da vidimo da smo izdani?

Dok smo gorele, vrišteći, moleći i vapeći za pomoć, i polako zauvek nestajale, gubio nam se svaki trag. Vatra nas je gutala i sve sigurnije nas činila pepelom. Oni su se smejali i uživali zajedno sa rukama koje povlače poteze ispred nove šahovske table na kojoj su bile poređane nove vitke šahovske figure. One nisu bile tako propale, očokljane i zastarele kao što smo mi bile. A oni koji su nekad bili deo nas, oni za koje smo se mi borile, konačno su nas žrtvovali. Za nas više nikad neće biti ponovljenih partija, jer više nećemo ni postojati, a za njih, te izdajice, ko zna u kojoj će pariji i na kakvoj tabli ponovo zaigrati svoju izdajničku igru. Dok smo dogorevale, svojim kolegama po sudbini pokazao sam policu jednog od upravljača na kojoj je držao bitne stvari, a na kojoj su pored ostalih beznačajnih sitnica, stajali, sa patečnim izrazom lica, da li iz straha da i oni ne završe na lomači ili iz užitka i radosti, crni i beli kraljevi i kraljice za koje smo do juče mislile da su deo nas.

Dok sam preživljavao poslednje trenutke svog kratkog, bednog života, dok me je vatra dogorevala, sve više me čineći garom, pepelom i dimom, nisam se obazirao na bol, nisam kao sve ostale figure trčao unezveren i zbunjen, nadajući se nekakvom spasu. Pomirio sam se sa sudbinom znajući da mat koji smo dobili je konačan i presudan za sve nas.

Priča objavljena u knjizi DemoNkratija

13 thoughts on “Šah-mat

    1. Dušane
      priča je napisana pre desetak godina tako da se konkretno ne odnosi na trenutna politička zbivanja ali ipak možda i može da se pronađe neka sličnost sa sadašnjim stanjem stvari…

  1. U osnovi je čovek koji jedini i može da “vuče” poteze.
    A figure, bez obzira o kojima je reč, su statične dok ne dobiju upotrebnu vrednost. U ostalom samo tome i služe.
    Ne slažem se sa Tvojim stavom da živimo u laži.
    Mislim da živimo u neznanju okruženi sa puno nepoznanica.

  2. Hmmm… kao da smo gluvi i slepi… ili se samo pravimo takvima… Zanimljiv pristup… Na momente izgleda beznadežan… ali ako se ponavo rodimo u obliku novih figura… možda nešto novo naučimo… Inače… Da li je neko probao da zameni redosled… Da recimo stavi pione u drugi red, a u prvi topove, konje, laufere… kralja?… Pa bi onda videli… šta se dešava… ;)

  3. što reče Mala B,

    partija još traje, zato igrajmo… često se dešava da vrata otvara tek poslednji ključ…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!