The Matrix: Dvadeset godina u matrici

Dana 31. marta 1999. godine, pre tačno dvadeset godina, premijerno je prikazan film The Matrix i tako je sve počelo. Matriks je napravio revoluciju ne samo među gledaocima već u čitavoj filmskoj industriji i pop kulturi. Nametnuo je nove trendove i nove standarde. Do tada nije bilo filmova snimljenih na taj način. Scena usporenog kretanja metka kroz vazduh i još mnoge druge fore bile su domaći zadatak za mnoge režisere i magove filmskih efekata. Kasnije su te fore koristili u mnogim filmovima. Međutim, ideja koja se provlači kroz film je ono što je pomerilo granice i nateralo sve one koje su film pogledali da se dobro zamisle u kom smeru to ide ljudska civilizacija. To je možda film koji sam najviše puta pogledao. Sigurno preko dvadeset puta. Samo na velikom platnu, u bioskopu, barem pet puta.

Tema filma, ideja i zaplet

Ljudska populacija živi u zabludi, matrici, programu. Ne vidi istinu i ne shvata šta se oko nje u stvari dešava. Izmanipulisana posredstvom superiornijih mašina, koje su sledeća karika u evoluciji, živi u ubeđenju da ova planeta i dalje pripada ljudima, da je na planeti Zemlji čovek i dalje na vrhu piramide opstanka. Međutim, stvarnost u kojoj žive je u stvari simulirana stvarnost. Opsena. Laž. Godina je 2199. a ljudi žive u ubeđenju da je 1999. godina. Te iluzije kojima su ljudi obmanjeni i zavedeni, mašine izazivaju da bi lakše mogle da manipulišu ljudskom civilizacijom, da bi bilo manje otpora i da bi matrica besprekorno funkcionisala. Kao što su ljudi vekovima unazad, uništavali i iskorišćavali čitav eko sistem na Planeti Zemlji, samo da bi podmirili svoje nazasite apetite, tako u Matriksu mašine iskorišćavaju ljude. Principi su gotovo isti, samo su se sada pojavili neki novi igrači i novi vladari. Ljudi su postali samo izvor energije i ništa više. Zato se i uzgajaju i čuvaju, pod kontrolom mašina. Samo da bi bili hrana.
Moj omiljeni citat iz filma je onaj kada se takva jedna mašina, agent Smit, obraća Neu, glavnom protagonisti u filmu, objašnjavajući mu kako oni kao nova rasa vide i doživljavaju ljudsku civilizaciju. Taj citat i više nego dovoljno objašnjava samu ideju filma.

Podelio bih s tobom saznanje koje sam ovde doživeo. Došlo mi je dok sam klasifikovao vašu vrstu i shvatio sam da vi zapravo niste sisari. Svaki sisar na ovoj planeti nagonski razvija prirodnu ravnotežu s okolinom oko sebe. Ali vi ljudi ne. Dođete na neko područje i razmnožavate se i razmnožavate dok ne potrošite sve prirodne resurse. Preživljavate jedino tako što se širite u nova područja. Na ovoj planeti postoji još jedan organizam koji se isto ponaša. Znaš koji je to? Virus. Ljudska bića su bolest. Rak ove planete. Vi ste kuga. A mi… Mi smo lek!

Međutim, ideja opsene po kojoj je sniman film nije nešto novo. Dovoljno je osvrnuti se na hinduizam i budizam i pojam Maja koji između ostalog naglašava da sve ono što vidimo i osećamo predstavlja svet opsene – iluziju, da je istina nešto sasvim drugačije od onoga što vidimo i osećamo. Znači to je koncept, koji je star više hiljada godina. Filozofija i religija koje postoje i koje se primenjuju vekovima unazad. Ipak, u filmu je na najbolji mogući način spojeno drevno i moderno i prikazana moguća mračna budućnost ljudske civilzacije. Ne postoji veći stepen dominacije nad ljudskim umom nego što je prikazan u ovom filmu. Mašine su izgleda shvatile da za porobljavanje čoveka kao bića nije potrebno okovati ga u lance ili zatvoriti ga u tamnicu. Od toga nema koristi za njih kao novu vrstu i sledeću kariku u lancu evolucije. Porobiti čoveka tako što ćeš mu kontrolisati misli i postupke je najveći stepen ropstva. Još ako homo sapijens nije toga svestan, onda je takav način kontrole još delotvorniji a sistem vladavine gotovo neuništiv, jer ako neko ne zna da njime manipulišu i ne shvata da sve što vidi je samo plasirano da tako vidi, da sve što čuje je ono što je potrebno da čuje, onda je on koristan podanik i postaje bezopasan deo mase kojom se lako koordinira, baš zato što je on kao takav ubeđen da je sve ok, da mu je super i u potpunosti je zadovoljan svojim životom, bez obzira što to nije istina. Mašine su takav sistem vladavine ostvarile programirajući ljude. Taj program je u stvari Matriks. Međutim, i pored takvog dehumanizovanog poretka, u filmu ipak provejava tračak nade, jer se protiv tog simulakruma bori mali broj ljudi, probuđenih i svesnih u kakvom svetu žive, grupa hakera predvođena Neom i Morfijusem.

Ako se osvrnemo na život koji živimo, dvadeset godina od objavljivanja Matriksa, skapiraćemo da je tehnologija neminovno i prilično uznapredovala. Nismo još došli do tog stepena podređenosti kao što je prikazan u Matriksu, ali polako i sigurno idemo ka tome. Ljudi su sve više opsednutiji modernom tehnologijom. Izgleda da smo ušli u prvu fazu kolektivne zaslepljenosti. Život nam kreiraju, upravljaju i određuju društvene mreže i platforme, a pametnim telefonima smo omađijani i hipnotisani tako da gotovo i ne vidimo šta nam se dešava ispred nosa i pred očima, već pratimo ono što nam se dešava ne ekranima naših telefona, padova, tableta i kompjutera. To sve više postaje naša stvarnost.

Soudtrack filma

Ovom prilikom neophodno je da spomenem saudtrak filma, koji je kratko rečeno odličan. Nakon što sam film prvi put odgledao, odmah sam kupio CD sa muzikom iz filma (hvala bogu da je tada cvetala muzička piraterija) i slušao ga, slušao i slušao, dok se disk nije izlizao od slušanja, Odlična i agresivna muzika koja je film podigla na viši nivo. Marilyn Manson, Propellerheads, Ministry, Rod Zombie, The Prodigy, Rammstein, Rage Against The Machine i još mnogi su svojom muzikom audiolizovali tu mračnu distopiju i upotpunili silne akcione scene kojima film obiluje. Najomiljena pesma iz saundtraka je svakao poslednja stvar, kojom se film i završava, pesma velikih Rage Against The Machine, „Wake up“ u kojoj Zack de la Rocha vrši i urla pokušavajući da nas slušaoce i gledaoce probudi iz tog sna koji budi sanjamo.

https://www.youtube.com/watch?v=Ko8WoRehfNI

Realnost Matriksa koja se naslućuje

I posle dve decenije od matrice mi ne da se nismo probudili i postali svesni kuda to srlja naša civilizacija, čak suprotno, još dublje smo u snu, otvorenih očiju a slepi ništa ne vidimo. Polako ali sigurno hrlimo ka događajima prikazanim u filmu. Do te 2199. godine u kojoj se film i odigrava možda i bude tako kao što je prikazano. Možda mašine i preuzmu tron na kome se trenutno nalazi čovek, a mi zaslepljeni homo sapijensi samo ćemo im služiti kao izvor energije i napajanja. Nećemo više biti surovi i nemilosrdni gospodari koji misle da na ovoj jadnoj planeti mogu da rade šta hoće. Izgleda da Matriks prikazuje posledice te viševekovne bezobzirne egoistične ljudske vladavine na Planeti Zemlji. Posledice ali i kaznu koju će sprovesti mašine kad dođe njihovo vreme, a ono je svakim danom sve bliže. Zato je i više nego potrebno da se probudimo dok ne bude prekasno, dok još uvek možemo nešto da promenimo i da se promenimo. A za buđenje, zna se najbolje ide pesma Rage Against The Machine: Wake up…

Međutim, možda je već kasno. Možda smo mi zapravo već odavno u Matriksu i sve što vidimo, osećamo i mislimo je zapravo laž i opsena a da mi toga nismo ni svesni. Ne znam. Možda?! Možda i ja budan spavam i možda je čak i ovo što pišem zapravo deo programa kojim sam programiran da to napišem. Možda se to od mene i očekuje?! Možda je to moja svrha. Ne znam. Možda?! 




4 thoughts on “The Matrix: Dvadeset godina u matrici

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!