10 dinara

Na Badnje veče, mi narod pravoslavne vere postimo, jedemo ribu, posan pasulj, tikvenik, suve šljive… Čistimo svoj organizam od holesterola, da bismo ga, odmah sutradan, iscprpljeni od nekoliko sati bez masti, ponovo napunili čvarcima, slaninom, pršutom. Takav smo mi narod. Nama je dovoljno nekoliko dana posta u godini da bismo svoj organizam očistili od otrova koji unosimo svaki dan, odnosno, nekoliko odlazaka u crkvu i to obično kada je to neki neizbežan razlog (Božić, Uskrs, venčanje, krštenje, sahrana) da bismo sebe nazivali vernicima, pravoslavcima. I nema veze što smo u srcu još uvek ateisti, dojučerašanji bogomrsci, bitno je to da smo shvatili istinu i da smo sada bogoljupci.  Nevažno je to što ne znamo ni da nabrojimo deset božjih zapovesti, a da ne govorimo o nečem širem i dubljem. Neću da tvrdim da kod nas nema pravih vernika. Ima ih, ali u  malom broju. Oni ostali, koji misle da su to, jedino to i mogu – da misle i da se zavaravaju.

Po običaju, za Badnje veče se  ne odlazi nigde iz kuće, provodi se dan sa porodicom koji se okončava zajedničkom večerom. Sobe i kuća su, za tu priliku, ukrašene badnjakom koji je donesen iz šume, pijace ili crkve, u kojoj ambijent nije svakidašnji. Stotine ljudi bi se oko velike buktinje u dvorištu crkve otimalo za grančice badnjaka koje bi delio pop. Red pred kazanom, iz koga se točila kuvana rakija, svakim časom bivao bi sve veći. Nervozni i promrzli ljudi gurali bi se da što pre napune svoje čaše vrelom brljom, jer mogu piti koliko hoće i to za džabe. Sa zvučnika bi odjekivali zvuci starih srpskih pesama. Svi bi se smejali, pili i smrzavali. Pravi praznik za crkvu.

A kako je samo bilo pre nekoiko decenija, za vreme vladavine crvenih? U veliko dvorište crkve, dolazili su i to uglavnom noću, zaljubljeni parovi da na miru vode ljubav, klinci da bezbrižno ispuše po koju cigaretu, popiju malo alkohola i izduvaju po koji džoint ili neki zalutali prolaznik koji bi negde sakriven u mraku, iza velike bogomolje vršio nuždu, koja ga je pritisla i primorala da se što pre isprazni. Došao bi i tada po neki pravi vernik, poštovalac vere i tradicije, ali skriveno i u tajnosti, jer tada je Bog bio proglašen mrtvim (nepostojećim), i svako ko bi mu se klanjao i celivao ga bio bi žigosan i tretiran kao kao neprijatelj i podrivač sistema a samim tim već osuđen i brutalno kažnjen (robija, smrt…). Takav sistem sa ateističkom politikom vladanja, uterao je ljudima strah u kosti i primorao ih, da se vremenom odreknu i zaborave na Boga. Pa nije ni bilo čudo što je crkva tada bila prava pustinja, dok se danas tuce vernika guraju oko badnjaka i tako žele da dokažu da poštuju veru i tradiciju ili pokušavaju da okaju grehe učinjene u periodu bezbožništva. Hrpe vernika koje su do juče srale iza crkve i pljuvale po Bogu.

Danas svako domaćinstvo javno slavi Božić i Badnje veče. Stare bake peku česnicu i u nju stavljaju novčić. Članovi domaćinstva zajedno je lome i nakon toga traže novčić. Veruje se da onaj koji pronađe kovanicu neće imati problema sa novcem. Međutim, u ovom običaju kao i običajima vezanim za druge verske praznike, mogu se uočiti neke smešne situacije.. Kao prvo, ritual koji se održava pre obroka, u svakom domaćinstvu je drugačiji, jer je za sprovođenje običaja uglavnom zadužena neka baba, gotovo uvek nepismena, koja bi izmišljala običaje onako kako joj se prohte i najviše  odgovara. Pa čas okreći kolač u levo, pa čas u desno, kadi, krsti, polivaj vinom, uhvati za uši, prdi… Svaka je izmišljala po nešto novo. Najsmešnija a ujedno i najpatetičnija situacija u svemu tome bila je rasprava, a ponekad i svađa, između dveju ili triju baba koje bi se zatekle na istom skupu, zbog nemogućnosti dogovora čija će se verzija običaja prihvatiti, jer je svaka od njih držala da je njen običaj ispravniji.

I mi smo slavili Badnje veče. Svi smo ustali, prekrstili se, zajedno okretali česnicu, polili crnom vinom i počeli da je lomimo. Vukli smo, otimali jedni od drugih, da bi dograbili što veći deo kolača i u njemu, možda, skriveni novčić. Svako je čeprkao po svom parčetu hleba tražeći ga. Ja sam imao najviše sreće i pronašao ga. Očistio sam ga od brašna i ulepljenog testa i podigao iznad glave da bi svi mogli da ga vide. Bio je to novčić od 10 dinara.

Baka mi je rekla da ga stavim u novčanik, da bi mi on uvek bio pun para, da stalno pristiže novac, jer je gvozdenac od Boga blagosloven.

Danas, nakon nekoliko godina od te Badnje večeri, ja još uvek čuvam tih 10 dinara u novčaniku. Shvatio sam da je moja baka bila u pravu, mada je malo pogrešila u izražavanju. Nije trebalo da kaže »da će novčanik uvek da mi bude pun«, jer do sada to nikad nije ni bio. Trebalo je da kaže da »nikada neći biti prazan« što je u stvari i istina, jer se u njemu uvek nalazilo tih 10 dinara.

28 thoughts on “10 dinara

  1. Srecan Bozic tebi i tvoj porodici!

    *prica je naravno odlicna u njoj istine koliko hoces. Kod mene stoji jedna druga prica, zbog ove tvoje ja retko odlazim u crkvu i uopste pricam o veri i verovanju. Nazalost! Nasa stvarnost. Sinoc sam otisla nakon mnogo godina prvi put ovde u austriji u crkvu. Badnjak 3€, svece od5 € pa navise… ostalo skoro sve kao u tvojoj prici.
    U mojoj kuci se slavi onako kako sam ja naucila, a to su jako lepi obicaji i topli od srca. Bez osecaja nema ni obicaj, bez te vere koju mnogi i ne poznaju. Radosti koju takodje mnogi vise ne prepoznaju.
    Imala sam srece da odrastim u porodici u kojoj se verovalo od vajkada i slavilo bez nametanja i moranja. To je bilo nekako prirodno..
    Pozz

      1. Slazem se! Znas zbog licemera i tih koji ne izlaze iz crkve puze i mole danonocno, a rade takve gadosti u zivotu, sam smanjila odlaske u crkvu i pricu o svemu sto ima veze sa verom.
        Moj dom – moja vera i vernost.

  2. :) (opet isti smajli, sta cu kad mi tvoje price mame takav osmeh…)
    a na zadatu temu imam da kazem da sam nekrst i da ne verujem u (nasu) crkvu kao takvu! sto uopste ne implicira da ne postujem 10 bozjih zapovesti i da ne verujem u to nesto sto definitivno postoji i deli pravdu odozgo! ;) ali generalno, u 21. veku svi ti obicaji su mi presmesni i cak pomalo sektashki…
    p.s. hristos se rodi! :D

    1. Suzana
      svako može da veruje odnosno ne veruje u bilo šta, lično mislim da je bolje kad čovek veruje u nešto nego kad je skeptik, ateist ili nihilist… vera rađana nadu a nadom se produbljuje vera…ali kao što kažeš 21.vek je ?

      PS Vaistinu se rodi.

  3. Sve same gole činjenice u priči. Surovo istinito i tačno.
    Odrasla sam uz tri molitve, tri običaja, mnoštvu različitih praznika koje su svi krišom obilježavali.
    I danas, u domu mom, praznike obilježavamo kako smo i naučili: puna srca.
    Život me je naučio da vjerujem, srcem cijelim. Tako učim i moju djecu.

    Ja sam u česnici danas našla veseljak, samo da se zna ;)

    1. Dolly
      bravo jer i ja sam takav, sve radim iz srca a ne forme radi ;)
      A što se tiče česnice, novčanik ti nikad neće biti prazan :mrgreen:

  4. He,he, valja poslušati baku. Lepo je što nas božić i ovi praznici podsete na neke lepe uspomene… Inače, što se tiče priče ti si Exxx mnogo kritičan, pusti sad nek slavi ko zašto hoće, negativan možeš biti uvek. Ja se trudim da ne vidim sve to što bi me nerviralo :)
    Srećan Božić tebi i tvojoj porodici ;)

    1. Breskvice
      čovek ne može protiv svoje prirode, ja sam takav i ne mogu i neću da se menjam. Pišem o onom što vidim, želim da razotkrijem, da kritikujem i da se podsmevam svoj našoj malograđanštini, primitivizmu, patetici, idiotizmu jer takvim nas ljudi (stranci) i smatraju i gledaju. Želja mi je da se takvi ljudi postide, zapitaju i razmisle o svemu (ako ih i baš briga za to) jer zbog te većine, mali broj onih koji se trude da nas prikažu u boljem i lepšem svetlu, koji nastoje da se razlikuju od te rulje i da nametnu činjenicu da nisu svi takvi, ne mogu da dođu do izražaja. Kvantitet ubija svaki kvalitet. Kada bih prestao sa kritikama onda više ne bih ni pisao ali to bi sigurno značilo da živimo u nekom mnogo lepšem društvu i vremenu. Ja se trudim da svakom sa kim komuniciram dokažem da ne pripadam steretipu i klišeu kojim sam okružen i koji vlada, ali da više ne dužim, praznik je, srećan ti Božić, puno sreće, ljubavi i zdravlja za početak ;)

  5. Iskreno, u našoj kući, prvo nazarenskoj, posle komunističkoj, nije se slavio Božić, ali smo uredno išli kod prijatelja katolika, na ovaj praznik. I onda, kako su pristizali unučići, tako je naša mama, rešila da počnemo da slavimo Božić. Naravno, u novogradnji, nisu se baš mogli ispoštovati svi običaji Badnje večeri i Božića, ali, trudili smo se da budemo svi na okupu. I to je bilo nešto. Bila su to lepa vremena, dok su oni bili živi. Posle njih, Božić smo nekada slavili zajedno, sestra i ja, pa onda opet, razdvojeno, ma, kako nam je nadošlo. Ove godine, svako kod sebe. Poštujem tudje običaje, a svoje uradim onako, kako smatram da treba.

    Srećan Božić tebi i tvojoj porodici. MIR BOŽJI, HRISTOS SE RODI! :)

  6. Priča je vrlo istinita i “žalosna”, jer ni oni koji veruju stvarno ne znaju u šta veruju, a pogotovo oni koji se “trude” da veruju. Ja sam postao ateista kada sam proučio “Sveto pismo” od korica do korica, i ne samo tu svetu knjigu, već i svete knjige ostalih velikih religija. Ipak, poštujem običaje, verovanje i tradiciju i ne upuštam se u nešto što ne znam ili iskreno ne želim.

    1. Archibalde
      naj pre dobrodošao, naš najveći problem je što se ponašamo kao da sve znamo a time samo dokazujemo kolike smo neznalice i primitivci ;)

  7. Ja sam ateista (crna ovca u familiji). Postujem sve obicaje hriscana, muslimana, budista i svi drugih vera. Medjutim, ateista sam postao jer sam “cituckajuci” Kantovu filozofiju mnogo toga nasao kontradiktornog u sta “nas sadasnji nebeski narod” slepo veruje. I pored svega toga, nikada nisam nikoga uvredio, medjutim, moram priznati da mahom danas ako nekome kazes da si ateista uglavnom budes prozvan komunistom. A mene, bas i zabole, jer za razliku od vecine tih kvazivernika, ja sam procitao sveto pismo, shvatio sustinu i priznao da je to jedna od najlepse napisanih knjiga ikada, ali nazalost niko je ne postuje i primenjuje (tacnije da se drzi onoga sto pise), pa cak ni oni koji bi mozda trebali. Pretpostavljam da je razlog toga uglavnom sto ljudi ziveli u neka drugacija vremena i jos uvek osecaju posledice tog vremena iako zele prihvatajuci veru da se promene.

    Pozz

    1. Ivane
      pravo na izbor treba da bude osnov vere, što i jeste. A da li sam vernik ili nevernik to ne bih znao da ti kažem. Jednostavno nadam se da Bog postoji ali ne znam da li verujem u Boga. Sa druge strane valjda je nada i suština verovanja ? Ovo je tema o kojoj može da se razglaba do sutra baš zato što se postojenje Boga ne može sa sigurnošću utvrditi. Tako da neću više da davim. Pozdrav za tebe

  8. Ne znam mnogo, nisam išla u “školu” za to “kako postati vernik koji sve zna bolje i od popa “, nije mi nikada bila važna forma po svaku cenu, nego sadržaj i suština.
    Suština je ( bar po mom ubedjenju), negovanje tradicije, skupljanje porodice, PRIZNAVANJE da smo mali i sićušni na ovom svetu, i verovanje, NADA, da postoji neka inteligencija koja je daleko iznad naših skučenih mozgova i duša.TO je za mene razlog verovanja u praznike, odlaske u crkvu ponekada, okupljanje porodice i prijatelja.Osećaj ZAJEDNIŠTVA.
    Nije mi samo jasno, mada sve te ružne stvari vidim i sama, zašto osudjujemo ili ismevamo one koji su “novovernici”, koji ” do juče nisu”, koji su sada nagrnuli da slave????
    Pa ŠTA??? Zar nismo na ovom svetu upravo zbog toga da se menjamo, da prolazimo metamorfoze, kako fizički tako i duhovno i mentalno???Gde bismo bili kada bismo stalno ostajali pri stavovima koje smo usvojili kao mali ili pak naučili u mladosti ?Podržavam svačiji pokušaj da bude vernik ili nevernik, šta god misli da je ispravno ili da će mu doneti zadovoljstvo i mir.

    Da napomenem : ja nisam “vernik” u smislu trčanja u crkvu i verovanja svemu što piše u knjigama koje su ipak pisali ljudi.Verujem u DOBRO, u Ljudsku inteligenciju, u moć saosećanja,a to se sve čuje i u crkvi.
    Od malena su me u crkvu vodili, obeležavao se svaki praznik u našoj kući,tako da mi je sve to blisko.Žalim one koji nisu imali takvo iskustvo jer je ono lepo i korisno za decu.
    Molim vas, dajte šansu i DRUGIMA i SEBI, pronadjite dobrote da pokušate shvatiti da nas ta institucija ponekada i spaja. Kao narod. Ostavimo Boga, jer te rasprave nikad ne vode ničemu.
    I izvinite što odužih komentar )))))))))))
    Hristos se rodi !

    :lol:

  9. Veshtichanstvena
    versko opredeljenje neke individue me uopšte ne interesuje kao što ni moje nije nimalo bitno u ovom slučaju. Ja se ne ismevam ljudima koji veruju, koji svojim ponašanjem to i dokazuju. Prosto. Ponašaj se onako kako propovedaš. To je suština vere i mog ponašanja uopšte. Ismevam se onoj patetici, pozerstvu i hipokriziji… Mole se za oprost grehova da bi odmah potom mogli da ih iznova čine. Veru ne treba tražiti u ritualu već u delovanju. To ako je neko otišao u crkvu zapalio sveću i prekrstio se ne znači da je veći vernik od mene što to nisam uradio. Kao što sam rekao ja svojim delovanjem potrvđujem da li sam čovek ili gnjida. Ovde reč čovek treba da se protumači sa svim pozitivnim ljudskim kvaltetima. Slažem se tobom da neka institucija služi za povezivanje i zbližavanja ljudi i dodao bih, da jedini put koji vodi do očuvanja nas kao nacije počiva na korenima vere i religije, ljudi se treba okrenuti veri ali na pravi način. Međutim, ljudima je izgleda najbitnije kako će izgledati u očima drugih, znači bitna im je forma (privid, opsena) a to po meni nije verovanje to je foliranje…

  10. Do nedavno sam i ja bila član porodice koja je slavila po ovom, 2-nedeljno zakasnelom kalendaru :) Moja su deca krštena u pravoslavnoj crkvi i ja poštujem oba božića :) takodje, ponosna sam zbog toga…Dok je prabaka moje dece bila živa i vrteli smo kolač i polivali ga vinom i hvatali se novčića i bilo je lepo. Verujem da je sada od celog božića ostalo samo jelo i piće i delimično okupljanje…Nisam više deo tog sakupljanja, moja deca jesu ali im je čak i otac sa istoga izostao. Za mene je to tužno, jer da je kakav i po ma kakvim običajima, valjalo bi bar tog dana okupiti porodicu i uživati u njoj.

    1. Sanja
      izgleda da sa umiranjem starih ljudi polako umiru i običaji, a to je žalosno. Neke običaje treba sačuvati i negovati ;)

      1. Slažem se sa tobom, samo je žalosno što je sve manje onih koji ih umeju preneti, a ovi novi, pomodarski vernici ne neguju običaje, već ih nameću :(

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!