Pas

Priča objavljena u knjizi DemoNkratija 2004. godine..

Ja sam samo jedan običan pas, tipična seoska džukela koja provodi svoj jednolični život u okviru jednog malog dvorišta. S obzirom na to da sam bio zavistan od svog gospodara, glodao bih ukusne smrdljive koske koje bi mi on bacao, samo kada bi se setio. Ponekad gladujući i po nekoliko dana, jurio bih pčele i muve u vazduhu skačući i klepćući svojom nezgrapnom vilicom u želji da ih uhvatim i tako bar malo utolim glad. U retkim slučajevima kada bi se moj milostivi gospodar konačno setio da i ja postojim i bacio mi po koje parče već ubuđalog hleba, veselo bih skakutao oko njega, mahao repom kao sumanut i od radosti lizao mu ruku, znajući da ću ponovo jesti. Ponekad sam bio ubeđen da ću umreti od gladi misleći  da je moj gospodar zaboravio na mene, da mi neće dati ništa da pojedem … Izgladnjen, čekao bih ga satima, danima … čekao bih… ali kada bi glad počela da biva sve jača, kada bi počela da mi „čupa i uvrće” creva, otpočeo bih sa svojim traganjem po bašti za zakopanim kostima, nadajući se da sam neku smetnuo sa uma i zaboravio da upotrebim u čestim trenucima  krize. Međutim, posle upornog kopanja i rovanja po zemlji, sav prljav i umoran, još više bih ogladneo i konačno shvatio da više nemam nikakve zakopane rezervne hrane. Tužan, legao bih u ćošak dvorišta i čekao da umrem od gladi. Ali u trenutku, kada bih izgubio svaku nadu, kada bi me glad toliko oslabila da nisam mogao ni glavu podići, moj gospodar bi mi bacio po koju koricu hleba, neku ukusnu splačinu, ostatak od njegovog obroka, star nekoliko dana, koji se već pokvario i koji je on morao izbaciti, jer je počeo širiti smrad po celoj prostoriji i na taj način me spasio sigurne smrti. Više puta mi se činilo da mi je gospodar koji trenutak kasnije dao hranu, ja ne bih izdržao, samo bi mi klonula glava, kao da sam zaspao i moje muke gladovanja bi zauvek prestale. Međutim, gotovo uvek, u zadnjem trenutku, začuo bi se zvižduk i izgovaranje mog glupavog imena, koje mi je gospodar nadenuo iz sprdnje, i samo bi kroz vazduh proletela neka od namernica u pravcu mojih već razjapljenih gladnih usta. U takvim situacijama pomišljao sam da me moj gazda to u stvari samo testira, da me kroz prozor sobe posmatra kako gubim snagu i posustajem, i kada bi video da je smrt na pomolu, bacio bi mi malo hrane i spasio me zaborava.

 

Često sam bio besan na njega i sve češće dolazio u iskušenje da ga napadnem. Želeo sam da ga rastrgnem, na hiljade komadića, da ga više ne bude, da ga kaznim za sve što mi je učinio … Ali on je bio moj gospodar. Ja sam zavisio od njega. Umro bih od gladi kada bih ga ubio, a ujedno on je bio veći i jači od mene. Zapravo mnogo je bilo bolje da mu sve opraštam.

I uvek nanovo opraštao sam mu što me je je izgladnjivao, što me je tukao i maltretirao, što me je sve češće vezivao lancem i sužavao moj svet na samo nekoliko koraka… I džaba sam ja vukao i cimao, lanac je bio isuviše jak. Pri svakom uzaludnom trzaju i pokušaju da se oslobodim stiska tih čeličnih alki ropstva, završio bih njuškom u prašinu i ništa više. Opraštao sam mu, iako su me ti okovi oko vrata gušili i stezali čineći me još nesrećnijim. Opraštrao sam mu, iz straha ali i zbog toga što sam bio gladan. Ponekad bih mu čak i bio zahvalan, jer me nije vezivao stalno već samo kada bi bio mrzovoljan i kada bi taj svoj bes i nezadovoljstvo hteo da nekom iskali.

Najgore u svemu tome bilo je to što sam morao izigravati srećnu kucu koja je bila zadovoljna svojim gospodarom, što sam morao mahati repom, veselo lajati i vrteti mu se oko nogu da bih mu pokazao koliko ga volim. A da li sam ga voleo ili mrzeo, to ni sam nisam znao.

Jedini užitak u celom mom životu bio je leškarenje u hladu ispod drveta i posmatranje života sa druge strane žice. Bio sam u stanju da satima posmatram život koji se odigravao tamo, život koji mi je bio na dohvat ruke, a zapravo tako daleko. Razmišljao sam i o bekstvu, ali taj svet sa druge strane ograde bio je stran i suviše strašan za mene. Pitao sam se kako bih se ja uklopio u njega i to me je primoravalo da vrlo brzo odustanem od takvih misli. I  dok sam posmatrao te džukce, sa druge strane ograde, kako idu glavom bez obzira sve redom njuškajući, kako se njuše ispod repova,  kako sve rednom zapišavaju, kako se otimaju oko hrane i ginu pod točkovima automobila, žalio sam ih što  žive takvim životom. Žalio sam, jer su oni jadnici bili prepušteni sami sebi. Oni nisu imali takvu sreću da imaju gospodara kakvog sam imao ja. Oni su morali sami da se staraju o sebi, da se bore za hranu, da se čuvaju automobila, da beže od šintera, da se bore za opstanak. Žalio sam ih zbog toga. Ja nisam morao da radim sve to. Mene je moj gospodar od toga zaštitio. Žalio sam ih ili sam samo tešio sebe?

Jednog dana dok sam odmarao u senci svog drveta, jedan pas prišao je ogradi i upitao me :

„Kako ti je tu iza žice?”  U početku nisam razumeo šta on želi od mene, ali on je nastavio da priča: „Zar ti se nije smučilo to ropstvo? Ograničen si ogradom u tom malom dvorištu, znaš već svaki njegov pedalj. Onaj čovek se iživljava na tebi, tuče te, izgaldnjuje, a ti sve to trpiš. A da se samo vidiš  kako skačeš od sreće kada  ti baci neku koricu hleba. Da se samo možeš videti, sve bi ti bilo jasnije. A ono najglavnije sadržano je u sledećem pitanju koje ću ti postaviti. Moram ovo da te pitam a ti ne moraš da odgororiš ako nećeš. Kada si zadnji put jebao? Kada? Reci mi. Ha, ha, ha … šta si te tako zbunio? Da si mogao samo da se vidiš. Šta li te pa ja pitam kada ti nikad ništa nisi povalio. Hajde priznaj. Hajde! Ha, ha, ha! Koji si ti kreten”.

Nije mi bilo jasno šta je taj ludi pas pričao, ali bilo mi je krivo što je govorio takve stvari o meni i mom gospodaru. Možda  moj gospodar nije bio savršen, ali je ipak bio moj gospodar. On se o meni brinuo i ja sam njemu pripadao. Nisam smeo da dozvolim da tamo neki pas vređa mene i mog gazdu.  Želeo sam da preskočim ogradu i pokažem tom psu da ne može tako da se ponaša, ali sa druge strane bio je neki drugi svet, meni stran a on, ta sveznalica, bio je na svom terenu. Eh kada bi on ušao ovde, onda bih mu ja pokazao.

„Živiš pasjim životom! Prava si pičkica. Nemaš muda. Hajde sa pravim kucanima, pa da vidiš šta je život. Pobegni iz tog zatvora, upoznaću te sa  dobrim kučkicama koje ćete dovesti do ludila i koje će ti pokazati šta sve propuštaš. Mani se tog čoveka. Ljudi su naši najveći neprijatelji. Doći ću večeras po tebe. Budalo jedna, ja sam tek sada video ovu rupu u žici, pa šta ti još uvek radiš ovde? Ona su vrata tvoje slobode a ti još uvek tu džonjaš kao neki slepac. Baš si čudan. Onda, da više ne odugovlačim, vidimo se večeras. Veruj mi, pamtićeš  veče koje je pred nama do kraja svog života”.

Pas mi je sve to na brzinu izdeklamovao, okrenuo se i otišao. Ja sam još uvek stajao u mestu ne verujući u ono što sam čuo. Nisam mogao da verujem da sam tako izgledao u očima drugih džukaca. Da li sam stvarno tako jadno delovao? Da li su oni stvarno živeli bolje od mene? Da li je moguće da je moj gospodar zapravo moj najveći neprijatelj i da sam ja sve vreme bio u zabludi? Kako sam mogao da budem tako glup i ne shvatim da sam samo njegov rob, mala igračka, stvar. Kad malo bolje razmislim, ne sećam se kada me je zadnji put pomilovao, igrao se sa mnom, već samo batine i dranje. Što je najvažnije u svemu, ja još uvek nisam jebao.

Zauzet  sukobljavanjem sa samim sobom, nisam ni primetio da je veče već palo i da sam postajao sve nervozniji. Kada je zavladao  mrak, došao je pas sa kojim sam razgovarao. Sa njim su bila još dva psa. Ja nisam želeo da pođem sa njima prevashodno iz straha od neizvesnosti, ali uz uporno nagovarnje sve trojice, ja pođoh sa njima, provukavši se kroz rupu na žici. U prvom svom susretu sa spoljnim svetom, sve mi je delovalo tako strano. Taj ogromni prostor obuhvaćen samo nebom delovao mi je tako nestvarno. Nigde nije bilo ograde koja mi je branila prolaz i kretanje. Nigde nije bilo gospodara koji bi me vezivao i tukao. Bio sam konačno slobodan. Konačno sam shvatio šta znači reč sloboda. Napokon sam se mogao kretati gde god sam želeo. Bez ograničenja! Bez žice! Bez lanca!  Konačno sav taj prostor bio je samo moj!

Od radosti trčao sam brže od ostalih. Srce mi je udaralo kao ludo. Imao sam utisak da će mi iskočiti iz grudi. Umor me je polako sustizao, ali sam se trudio da ne posustanem i da  dalje ostanem na čelu četvoročlane grupe . Želeo sam da pokažem tim džukcima da sam brži i bolji od njih. Bio sam ubeđen da me više ništa nije moglo zaustaviti. Ništa me više nije moglo vratiti u ono ropstvo, jer već tada, u prvih nekoliko minuta slobode, ja sam bio  neizmerno srećan. Po prvi put u svom bednom životu. Prvi put u svom životu, plakao sam od sreće.

Povremeno usmeravan od džukaca iza sebe, hrlio sam kroz noć. Ali u svom tom elanu i euforiji koju sam doživljavao, nisam obraćao pažnju na put kojim smo trčali, tako da nisam znao gde smo se nalazili. A i da sam vodio računa o svom kretanju, time opet ništa ne bih postigao, jer sve mi je bilo tako strano. Pretrčavali smo ulice pritom izbegavajući okrugla svetla autmobila koji su nam stalno svrirali. Trčali smo kroz njive sve dok nismo stigli do jednog mesta udaljenog od grada, na uzvišici, tako da smo mogli videti čitav grad u vidu miliona svetlosnih tačkica. Ubrzo potom došlo je još nekoliko pasa. Pas koji je u toku dana razgovarao sa mnom, bio je njihov vođa. Do tog zaključka sam došao slušajući razgovor koji se između njih vodio. Polako, dok su oni pričali,  shvatao sam o čemu se radi i zašto sam ja zapravo bio tu gde sam se nalazio. Mesto na kome sam se nalazio bilo je namenjeno za čoporativni obračun pasa, jedno obično bojno polje na kome su se vodile borbe za teritoriju, za neku dobru kučkicu ili bilo šta drugo bitno što dva čopora pasa nisu mogla međusobno da podele. Pobednik bi dobijao sve. Poraženi, ako bi preživeo, ništa. Ja sam bio sam slepo navučen jer sam bio potreban za boj. Grupa, čiji sam sada član bio i ja, bila je znatno brojno slabija tako da je njihov lider na svaki mogući način gledao da pridobije još članova, to jest boraca. Bio sam nasankan, prevaren lažima o boljem i lepšem životu, uvučen u nešto što me se ne tiče i od čega neću imati nikakve koristi. Shvatio sam da će uskoro doći do krvoprolića i da ću ja, pošto nemam nikakvaog borbenog iskustva, prvi nastradati. Želeo sam da pobegnem i razmišljao sam kako to da izvedem, ali režanje koje se čulo svuda oko nas prekinulo me je u razmišljanju. Druga grupa pasa bila je znatno brojnija što sam  zaključio slušajući režanje. Činilo mi se, da je od te rike pasa, koja je iskazivala mržnju i bes koji će uskoro biti iskaljeni na nama,  podrhtavala zemlja. Prestravljen, nisam se mogao maći. Krv u žilama mi se ledila. Opet je moje srce divlje udaralo u grudima ali ovog puta iz abnormalnog straha.

Napraviviši krug oko nas, koji se sve više sužavao, protivnički čopor nas je držao u šaci. Ja sam se još više tresao od straha. Mislio sam da neću dočekati boj, da će mi srce prepući ili sam se samo molio tome, jer tako bi bilo bezbolnije.

Ali boj, kako to obično biva, bez upozorenja, počeo je. Režanje je postajalo sve glasnije, sada još upotpunjeno jaukanjem i skvičanjem. Čulo se kidanje mesa i kože, a ja sam i dalje stajao u mestu ne želeći da se borim. Iz mraka, jedan pas je skočio na mene, oborio me i zario vilicu oštrih zuba u moju prednju levu nogu. Bol me je pogodila kao munja. Krv je počela da šiklja prskajući me svuda po telu. Pas koji je bio iznad mene grizao je sve jače, cimajući čas u jednu čas u drugu stranu i tako kidao parčiće mesa. Bol je postala nepodnošljiva. Pred očima mi je sevalo. Jedino što sam video u tom mraku bile su cakleće oči pune mržnje, koje su mi govorile da će me ubiti. I u tom trenutku se desilo. Da li je to samo bila borba za goli život, urođeni instikt preživljavanja ili nešto drugo? Ne znam. Znam samo, da  sam u trenutku, kada sam ugledao te cakleće oči, zapravo video slabu tačku svog neprijatelja. Zamahnuo sam drugom, zdravom, nogom i svom svojom snagom, šapom udario psa po očima. I još jednom. I još jednom. I još jednom. Stisak ugriza je popustio i ja kao sumanut počeh sve jače i jače da udaram psa po očima sve dok nisam oslobodo svoju, gotovo smrvljenu, nogu iz čeličnih čeljusti psa. Pas je samo cvileo i ja ga odgurnuh sa sebe. On pade na tlo, malo se teturao i opet pridigao. Želeo je da me pronađe, ali počeo je da baulja po mraku, posrčući i padajući. Nije video ništa. Oslepeo sam ga.  Shvativši da sam u ovoj borbi pobedio, brzo sam se osvrnuo oko sebe da me neki drugi besni pas ne bi iznenadio i ponovo skočio na mene, ali tada sam video da na mene niko ne obraća pažnju. Ovu prilku za beg nisam želeo da propustim, polako sam se, hramljajući, udaljavao od centra borbe. Kada sam se malo udaljio i video da niko nije primetio da me nema, počeo sam da trčim.  Bol u nozi me je usporavala. Osećao sam malaksalost. Ali ipak nisam usporavao. Želeo sam da što pre i što dalje pobegnem od njih, iako nisam znao kuda bežim.

Bežao sam prema svetlima, prema gradu, prema svom dvorištu, prema svom gospodaru, iako nisam znao kako da do tamo stignem i šta me na tom putu sve još čeka. BEŽAO SAM !

34 thoughts on “Pas

  1. Prica je slika jednog vremena. Pod jakim utiscima sam i ne mogu trenutno da napisem komentar. Savrseno napisano!
    Procitacu jos jednom :D

  2. Exxx, kako si to snažno napisao, baš je dirljiva ova priča! Nekad je i ropstvo bolje od slobode, ako surovi gazda štiti tvoj život. Ima negde i srećnih pasa, ali na ovim našim prostorima sudbina je okrutna…

    1. Breskvice
      sloboda je u svakom slučaju bolja od ropstva samo što ljudi imaju pograšan dojam o slobodi, često ga mešaju sa pojmom anarhija

      1. Tipično srpski. Bolje časno izginuti nego robovati :)
        Pomislila sam da je pas poželeo da se vrati gazdi, a to znači da taj gazda možda i nije bio toliko loš kao što se psu činilo?
        E, ne znam ti ja exxx, imala sam samo jednom psa i živeo je kao kralj kod mene :)

      2. Sad razumem. Samo si malo pojačao zlobu gospodara da opravdaš bekstvo od gazde ;)
        Ima zaista surovih ljudi, ali ima i pasa koji uživaju u svakom danu. Žao mi je što ti je pas pobegao jer znam kako je kad se vežeš za životinju

  3. I uvek nanovo opraštao sam mu što me je je izgladnjivao, što me je tukao i maltretirao, što me je sve češće vezivao lancem i sužavao moj svet na samo nekoliko koraka… I džaba sam ja vukao i cimao, lanac je bio isuviše jak. Pri svakom uzaludnom trzaju i pokušaju da se oslobodim stiska tih čeličnih alki ropstva, završio bih njuškom u prašinu i ništa više.

    Bio je vezan

    Doći ću večeras po tebe. Budalo jedna, ja sam tek sada video ovu rupu u žici, pa šta ti još uvek radiš ovde? Ona su vrata tvoje slobode a ti još uvek tu džonjaš kao neki slepac.

    Bio je u boksu.

    ***

    Izvini, nadam se da ovo neces uzeti za zlo, ali to mi je nekako bas zapalo tokom citanja. Valjda zato sto sam i ja pas heheheheh :D

    Inace, sto se tice price i tvog predstavljanja jednog zivota u ropstvu, izolaciji, sankcijama, i kasnijeg traganja za boljim zivotom, nemam sta da dodam sem da si to uradio majstorski i izvanredno, predstavljajuci nas kao “verne” dzukce… Mislim da i jesmo, jer nismo naucili lekciju od pre, nego opet padamo na istom pitanju.

    Pozz

    1. Ivane
      ne ljutim se na bilo kakav komentar ukoliko nije očigledno vređanje i provociranje. Što se tiče priče moram ti reći da nisi u pravu. Odgovor će biti malo duži ali ne bih da bude nekakvih zabuna. Pre svega ovu priču sam objavio 2001. u knjizi Uvertira i 2004. u knjizi Demonkratija. Priča je izazvala priličnu pažnju i kritiku. Mnogi koji su je pročitali konstantovali su “da je pas bio vezan”. Znači da sam za ovih 9 godina koliko priča postoji mogao da otklonim tu takozvanu rupu jer mi tvoja konstatacija nije strana. Ali rupe nema. U prvom citatu koji si naveo bitne dve reči koje stoje kod vezivanja su SVE ČEŠĆE a to znači da pas nije bio vezan svo vreme. To se može videti i na početku priče kada bi pas prekopavao baštu u potrazi za hranom (znači nije bio vezan). A što se tiče boksa on se u priči nigde ne spominje. To je bila rupa na ogradi. Boks si ti izvukao iz konteksta. A kao treće i najbitnije, priča je posvećena mom psu koji je pobegao kroz rupu na žici i nikada se nije vratio. Ja nisam bio surov gospodar, voleo sam svog psa, šetao ga, mazio i pazio i retko kad vezivao. Mogao je slobodno da trči prostranim dvorištem i da sedi u hladu ispod drveta. Vezivao sam ga kada bih sa društvom sedeo u dvorištu i kada bi se neko plašio psa… Imao je naviku da se provlači kroz tu rupu i da ode u švrljanje zato ja tu rupu nisam ni zakrpio. Zlog gosodara i jadnog psa sam izmislio ali je velikim delom priča posvećena mom psu Bagziju sa kojim ne znam šta se desilo. Ustvari priča govori o pasijem životu mog psa i mene samog.

      1. Ja sam izvukao iz konteksta price da je boks u pitanju, ni najmanje nisam posumnjao na ogradu dvorista… odlutao sam u ameriku gde se ne ogradjuju dvorista heheheh.

        Da mi nisi napisao da si ovu pricu posvetio svom psu, veruj mi da sam bio ubedjen da je rec o drustvu, valjda sam navikao od tebe da je uvek rec o drustvenim problemima. Mada, moras priznati da bi moglo da se i u tom kontekstu procita, ne bi se mnogo gresilo.

        Pozz i izvini, ali ja sam stvarno predvideo nesto tako banalno tj. pomesao dve razlicite vrste ograde – dvorista i ka(f)eza.

      2. Ivane nema potrebe za izvinjenjem tvoj komentar je samo dokaz da si pažljivo čitao priču što meni mnogo znači. Priča jeste kritika na društvo ali se ideja rodila kada je moj pas otišao svojim putem. Samo takvim komentarima sa postiže kvalitet. Budi siguran da ću i ja, ukoliko u nekom od tvojih postova primetim neku nelogičnost ili rupu, to sigurno da ti kažem jer to jeste svrha bloga. A ne samo da jedni druge hvalimo. Drago mi je da si ostvaio takav komentar. Pozdrav ;)

  4. Izvanredno opisano, u slikama, monolozima, razmišljanjima.
    Nosimo u sebi ono naučeno, težimo ka nečemu drugom, onda taj bunt, borba za opstanak i na kraju izgubljenost ili povratak u kakvu takvu sigurnost.
    Izvanredna priča, jaka, snažna.

    1. Dolly
      drago mi je da ti se sviđa. Namerno sam izabarao da baš sad objavim priču. Kada više nema viza, kada mi izolovani psi možemo pobeći izvan ovog dvorišta (Srbije). Samo da ne prođemo kao ovaj pas

      1. Uživajte u slobodi, bar vi moji drugari iz čopora :)
        Kuca Dolly će još ostati na lancu i obilaziti ambasade sa hrpama papira tražeći vizu.
        Av av ;)

  5. Izvini Exxx, ja strašno volim pse i životinje uopšte, pa sam na samom početku tvoje priče odustala, jer su mi krenule suze. Dovoljno sam u bedari, pa stvarno ne mogu da pročitam, ovo je za mene previše tužno! :((

  6. Priča je odlična…Vratiću se jednom da ostavim svoje impresije….A možda je dovoljno i ćutati…

  7. Čitala sam ovu priču još u Uvertiri, pa u Demonkratiji kao što i sam znaš. Još tad sam ti rekla svoje mišljenje u vezi nje. S obzirom da imam dva psa, koja mnogo volim ova priča mi je i previše surova. Pozdrav za tebe i tvoju porodicu.

  8. Nisam u dobroj fazi, pa ne bih rizikovala, ne ljuti se, ali mi je jako žao, već na početku! Inače, pratim, znaš i sam, sve što pišeš, ali ova tema mi je preteška! :(

  9. Setih se stiha: “Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj”…
    U slobodi kao snu, idealu, sadržana su očekivanja koja se često ne mogu ispuniti, ali to ipak ne znači da joj ne treba težiti, jer izuzeci svuda postoje, a i kakav bi bio život bez ideala kao vodilje…
    Izuzetna priča, hvala što si je postovao.

    1. Nektarina
      najpre dobrodošla na ovaj blog,
      što se tiče slobode, pitanje je koliko smo svi mi danas slobodni u ovom modernom robovlasničkom društvu. Svi smo mi, manje više, ekonomski robovi, robujemo bankama i moćnicima

  10. Odličan post, definitivno slika i prilika naše situacije, obećanja koja nam daju, kao sve nama nešto u korist, kad ono,…svako tu samo na svoju vodenicu tera. Na kraju skontamo…bolje nam je bilo dok nam nisu “otvorili” oči…ali…onda je možda već kasno…

  11. Joj, Exxxe, bree! Toliko sam se uživila u post da mi je na kraju bilo drago da sam mačka. :) Divan je, fantastično opisana surova stvarnost jednog psa rastrganog između slobode i ropstva, sigurnosti i opasnosti. Bravo! I nemoj da crveniš :P

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!