Osmeh

Kao i većini njegovih sugrađana, život mu se mogao svesti na jedan jedini dan. Svaki dan je bio istovetan. Ustaljena šema događanja i ponašanja. Svakodnevnica životarenja. Ustajao je u 6 sati, umivao se, brijao, ispijao kafu i odlazio na posao. Sa poslom je završavao u 17 časova,  a kući stizao oko 17:30 h. Čak je i subotom radio. Nije imao vremena ni za šta. Kada bi konačno došla nedelja, nije znao šta pre da čini. Obaveze su se gomilale, a on jednostavno nije imao vremena za sve. Nije stizao ni deci da se posveti. Dok bi on došao sa posla, klinci bi već otišli svojim putem, sa društvom, da se druže i uživaju u mladosti. Sve češće se pitao, gledajući ih tako velike i gotovo odrasle ljude, gde je on bio sve to vreme. Kad pre su tako porasli? Nije se više ni sećao tog njihovog odrastanja i detinjstva. Kao da nije živeo sa njima. Kao da je bio neki stranac. Kao da nije bila njegova porodica. Kao da nisu bila njegova deca. Kao da nikad nije ni bio tu. Kraj njih i uz njih. A nije ni bio. Radio je svakodnevno samo da bi svojoj porodici i sebi obezbedio egzistenciju i bolje uslove života. Usled te naporne borbe za opstanak, morao se nečega i odreći. Tek kada su deca odrasla, on je shvatio šta je sve izgubio i propustio.

I to veče se ni po čemu nije razlikovalo od prethodnih. Supruga i on sedeli su na mekanom dvosedu, gledali u ogroman LCD televizor, pili kafu i slabo komunicirali. Televizor im je u neku ruku kreirao i u velikoj meri ispunjavao bračni život. Često je mislio da su sve te zajedničke godine progurali zahvaljujući televizoru. On im je nekako ublažavao, uobličavao i činio podnošljivijim zajednički život. Simulirao je taj osećaj porodice i harmonije, jer odavno je ta harmonija prestala da postoji. Čak nisu imali više o čemu ni da pričaju. Jednostavno nastala je nekakva tišina između njih i svakim danom se sve više produbljivala. Taj muk koji je svakim danom postajao sve veći zapravo je samo potvrđivao njihovu otuđenost. Jedino je TV uspevao da kamuflira taj njihov simulakrum od braka i učini ga podnošljivijim za oboje. Televizor je njihovoj ćutnji davao smisao. Davao je smisao njihovoj simbiozi koja je otpočeta nakon sudbonosnog izgovaranja reči „DA“. Da nije bilo televizora, odavno bi se rasturili. Oboje su u to bili ubeđeni.

U jednom trenutku supruga krenu sa pričom i prekinu tu mučnu tišinu.

– Znaš, tvoja bivša devojka, Mihaela … teško je bolesna. Bukvalno je na samrti.

– Kako na samrti? Ko ti je to rekao? Možda je trač. Znaš kakva je naša palanka. Ljudi pričaju  svakojake gluposti.

– Ma nisu gluposti. Čula sam sa više strana. Samo nisam stigla da ti kažem. Ima rak pluća. Umire. Kažu da neće poživeti još dugo. Dva, tri meseca najviše. Rak je metastazirao po čitavom telu. Znaš da ne volim da pričam na te teme, ali znam da ste se mnogo voleli zato sam ti i rekla. Treba da znaš. Možda ne bi bilo loše da je posetiš. Mislim da bi joj bilo drago. Posle tebe i ovako nije imala sreće u životu. Udala se za onu budalu. Shvatila je da ne može da ima decu. On je počeo da pije, da je maltretira. Prošla je kroz užasan razvod i šikaniranja oko razvoda. Ostala je bez čitave imovine. Vratila se kod svojih roditelja, da bi na kraju obolela od raka. Jadnica.

Čim mu je to žena rekla, ustao je iz dvoseda, mahinalno otišao do frižidera i izvukao znojavu flašu sa domaćom rakijom koju je čuvao za specijalne prilike i povlašćene goste i prijatelje. Sipao je u čašicu koju je izvukao iz gornjeg kuhinjskog elementa i brzim trzajem ruke u trenutku sasuo u blago otvorena usta. Nakon par trenutaka, kada je rakija prostrujala kroz njegov organizam, blago se protresao od jačine vatrene vode i odmah je sipao još jednu čašicu. I nju je popio naiskap. Sipao je i treću i sa istom se vratio u dnevnu sobu i seo na svoje mesto. Ništa nije pričao, samo je ćutao. Vest koju mu je supruga upravo saopštila ubila ga je u pojam. Imao je utisak da ju je još uvek voleo. Čak i posle toliko godina. Iako je odbijao to sebi da prizna, jer je sada imao novi život, drugu ženu koja mu je izrodila dvoje prelepe dece, u dubini svoje duše on je to znao. Nikad je nije preboleo. Još uvek mu je bila u srcu, duši, mislima. Tu činjenicu mu je sada zasigurno potvrdila njegova sopstvena reakcija na lošu vest koju mu je saopštila supruga. I ne samo to. U tom trenutku je konačno shvatio da je i njegova supruga znala da je on još uvek nešto osećao prema njoj, svojoj prvoj ljubavi. Ženska intuicija ili šta već. I ranije su mu te pomisli padale na pamet,  naročito kada bi njegova bračna polovina s vremena na vreme zahtevala da skloni slike iz njegovih mladalačkih foto-albuma, na kojima je bio sa njom ili na kojima je bila ona. To nikada nije učinio i ona bi mu, kada bi se toga setila, stalno prigovarala. Naročito kada bi ga njihovi sin i ćerka, uglavnom dok su bili mlađi, zapitkivali ko je ta lepa devojka pored njega. Sve žene su, manje-više, takve. Ne žele da imaju konkurenciju ni iz prošlosti. Hoće da budu jedne i jedine. Međutim, malopređašnja reakcija njegove supruge ga je prilično iznenadila i u neku ruku mu pokazala koliko je zapravo on ne poznaje. I posle toliko godina zajedničkog života. Svojim činom je dokazala da nije ljubomorna kao što je on do tog trenutka mislio. Da joj je ipak stalo do supruga. Najviše od svega iznenadilo ga je što mu je predložila da je poseti. Tek tada je shvatio da je ona pravi laf od žene i da ga, ma koliko mu to delovalo neverovatno, ona voli svom svojom dušom. Iako on to vrlo često i nije zasluživao i svojim ponašanjem je povređivao i činio tužnom i nesrećnom. Ona, kao da mu je čitala misli, ponovo krenu sa pričom.

– Vidim da si se potresao. Zato sam ti i rekla. Idi, poseti je. Dok je još živa. Ako to ne učiniš, grišće te savest čitavog života. Znam da ti je oduvek u srcu i duši. Mene ne možeš prevariti. Znam te kako dišeš.

On ju je samo pogledao, gotovo suznim očima, ustao iz fotelje, približio joj se, sagao se i učinio nešto što odavno nije. Poljubio je.

– Idem da spavam. Ne mogu. Umoran sam. Idem da spavam.

– Laku noć.

– Laku noć. 

Ali njemu noć nije bila nimalo laka. Plakao je i tiho jecao vodeći računa da ga supruga i deca ne čuju. Duša mu se cepala od tuge. Planirao je da je poseti nekog narednog dana. Razmišljao je čak da uzme i slobodan dan. Da ne ide kod nje onako umoran i iznuren.

Crtež Ive Bogadanović nacrtan za priču

 

***

Radio je punom parom. Zatrpan gomilom papira nije znao odakle da počne. Pravnički posao je bio ponekad tako naporan. Svuda oko njega nalazile su se fascikle sa hrpom papira koji su zapravo bili nerešeni slučajevi. Telefon je non-stop zvonio. Bili su to klijenti. Samo su mu nešto prigovarali, tražili objašnjenja i obrazloženja. Ti razgovori izvodili su ga iz takta. Čudio se kako neki ljudi mogu biti tako odvratni, primitivni, oholi, bezobrazni, nerazumni, netolerantni, ograničeni, proračunati, spremni na sve… Bilo je takvih dana kada bi mu svega bilo dosta, kada bi mu sve dozlogrdilo, pa je u takvim trenucima sve češće pomišljao da jednostavno ustane iz  svoje kancelarijske stolice, za kojom je svakodnevno sedeo, krivio kičmu, žuljao guzicu i rešavao raznorazne predmete, ode kod direktora i da momentalni otkaz. Da ih sve zajedno otera u pičku materinu, počevši od glupavog, iskompleksiranog direkora, preko licemernih i zavidnih kolega, pa sve do neotesanih klijenata. I da se nakon toga samo okrene i ode. Međutim, nikada se nije usuđivao da to sprovede u delo. Posao mu je bio preko potreban. On je bio hranilac svoje porodice. Supruga nije radila. Nije mogla da nađe posao.

Dan koji je upravo proživljavao bio je jedan od takvih dana. Dan kada mu je sve dozlogrdilo i kada mu je sve došlo preko glave. Možda najviše zbog vesti koju mu je prethodne večeri saopštila supruga. Nervirao se, besneo i pokušavao da se smiri i iskontroliše svoje emocije. Ali jednostavno nije uspevao u tome. Njegova prva i nikad prežaljena ljubav okupirala mu je misli, zbog čega je bio nespokojan i prilično nervozan. U tom trenutku zazvonio mu je mobilni telefon. Mahinalno ga uze u ruke i pogleda u ekran. U deliću sekunde mu dođe pomisao da ga iz sve snage baci o zid i razbije ga na hiljade komadića i tim činom u trenutku prekine tu mučnu zvonjavu koja ga je prilično iritirala. Ali to nije učinio. Znao je da mu to neće pomoći. Ponovo je pogledao u ekran. Bio je to neki nepoznati broj. Dugo je razmišljao da li da se javi, jer nije znao ko ga zove, a već mu je bilo preko glave rasprave i ubeđivanja sa nerazumnim budalama od klijenata. Na kraju se ipak javio, jer zvonjava nije prestajala. Nakon uspostavljanja veze, kada je začuo glas sa druge strane, bio je gotovo šokiran. Bila je to Ona. Njegova ljubav iz mladosti. Devojka koja mu je uzela dušu. I slomila srce. A koja je bila na samrti. Mihaela.

Razgovarali su dugo. Ona je plakala, a u jednom trenutku i njemu krenuše suze niz lice. Bila je istina. Metastaza raka u poodmakloj fazi. Telo joj se raspadalo, a ona doskoro nije osećala bol. Sada je bila u bolovima i sve češće je morala da ih smiruje sve većim dozama morfijuma. Ali ipak nije bila u bolnici. Bila je kod svoje kuće. Bilo je kasno za hemoterapiju ili bilo kakvu hiruršku intervenciju. Zato je ostala u svojoj kući. U kući u kojoj se i rodila. Da umre kraj svojih najbližih. Rekla mu je da želi da ga vidi i da je, ako je u mogućnosti, što pre poseti dok je bolest potpuno ne slomi i dok je još pri svesti i zdravom razumu. Dogovorili su se da sutradan dođe kod nje oko 17:00 časova. Nakon završenog razgovora, dugo je gledao u prazno i razmišljao o njoj. Na kraju je ustao i otišao do direktora i tražio za sutra slobodan dan. Hteo je da bude, koliko toliko, odmoran. Nije želeo da deluje umorno. Da pred njom ne izgleda kao neko koga je život počeo da lomi. A lomio ga je. Vest koju je sinoć saznao, a koju mu je ona upravo potvrdila, bila je samo još jedan težak i kvaran udarac života. Sve teže je podnosio te udarce. Ni sam nije znao zašto. Možda zato što je u životu zadobio mnogo takvih i sličnih udaraca ili je pak to dolazilo sa godinama. Da bi se smirio i vratio u normalu, posvetio se svom stereotipnom poslu, kako bi je izbacio iz misli, ali ni to mu nije pomoglo. Na kraju je ponovo počeo da plače. Bilo je jače od njega. Nije mogao da se iskontroliše. S obzirom na to da je imao svoju sopstvenu kancelariju, koju ni sa kim nije morao da deli, za razliku od mnogih njegovih kolega koje nisu imali tu privilegiju, uspeo je da izbegne te čudne, znatiželjne i navodno zabrinute poglede svojih kolega. Očekivanu reakciju na njegove suze. Iako mu nikad nije bilo bitno šta drugi o njemu misle i šta pričaju, donekle je bio srećan što je njegova tuga ostala samo njegova i što niko drugi nije video kako plače, jer je samim tim uspeo da predupredi razne nove teme i povode za tračeve i ogovaranja. Takvo ponašanje ga nije iritiralo, ali nije ga podržavao niti praktikovao. Sve je to smatrao malograđanštinom i primitivizmom. I to je ono što je u datom trenutku najmanje želeo. Dovoljno je bio potresen, uznemiren i nesrećan. Naposletku se nekako smirio i krenuo sa poslom koji je, u situaciji  u kojoj se trenutno nalazio i uz osećanja koja su ga obuzimala, mrzeo više od svega.

Nakon završetka posla, polako se odvukao kući. Bio je ćutljiv i mrzovoljan. Supruzi je rekao da je uzeo slobodan dan i da će sutra otići da poseti Mihaelu. Nije joj rekao da ga je zvala i da je ona želela da vidi njega. Otišao je u spavaću sobu, zatvorio vrata, ugasio svetlo i tiho plakao sve dok nije zaspao.

Moja vizualizacija Osmeha

***

Stajao je u ogromnom marketu i nije znao šta da joj kupi. Nije znao da li osoba koja umire od raka sme nešto da konzumira i ako sme, šta sme. Njenoj majci kupio je 200 grama kafe i neke kolače, ocu je poneo litar domaće rakije koju je ispekao njegov deda, a koju su svi hvalili. A njoj, njoj nije znao šta da kupi. Na kraju izađe iz supermarketa i uputi se u pravcu cvećare. Odlučio je da joj kupi ruže. Znao je da je oduvek volela ruže. Dok su bili zajedno, često mu je pričala da je ruža njen omiljen cvet baš zato što ima trnje, što simbolično predstavlja neki vid odbrane samog cveta, njegove lepote i prirode od nepoželjnih ruku. Ruža je svoju lepotu i svoje postojanje branila tim trnjem. A onim neopreznim i bahatim rukama koje su htele na brzinu da je uberu i samim tim prisvoje, puštala je krv svojim trnjem zarivajući im ga duboko u dlanove. Da, zato je volela ruže. Sećao se toga kao da mu je juče to rekla. Kupio joj je buket od 5 ruža i uputio se kod nje. Tačno u 17:00 časova pritisnuo je zvono ispred njenih ulaznih vrata. Otvorila je njena majka, koja poče da plače čim ga je ugledala. Zagrlila ga je i čvrsto ga stezala i plakala. Suze su tekle u potocima. I on poče da plače. Bilo je jače od njega. Posle minut-dva, kada se pribraše, obuzdaše i obrisaše suze, dade gospođi kafu, kolače i rakiju i krenu ka njenoj sobi, tiho pokuca i kada začu gotovo nečujan glasić, otvori vrata. Ušao je u sobu.

Ležala je u krevetu i setno se osmehnula. Bila je iscrpljena, bleda, ispijena. Ispod očiju bili su joj ogromni modri podočnjaci. Kosa joj nije opala, što ga iskreno obradova, i onda shvati da je ispustio sa uma da nije imala hemoterapiju. Zbog toga mu nekako bi i drago, jer je znao koliko je ona volela svoju dugu kosu. Kako ju je negovala, sa njom razgovarala. Kao sa živim bićem. Znao je da bi u samoj bolesti najteže podnela gubitak kose. Možda bi čak radije pristala i na smrt nego na lečenje koje je podrazumevalo gubitak kose. Ali, prisutnost kose nije mogla da sakrije istinu da je bila bolesna. Trag i uticaj bolesti bio je tako očigledan. Međutim, bolest nije uspela da je poružni. I dalje je bila lepa. Iako tužna, bez šminke, malaksala, sa bolnom grimasom na licu, i dalje je bila neverovatno lepa. Bolest joj je dala neku drugačiju lepotu. Gotovo nestvarnu. Pomalo sablasnu. Ali ipak lepotu. Lepe žene su lepe i kad su bolesne.

Dok je gledao kako leži u krevetu, prošlost krenu da se vraća. Odjednom, kao da budan sanja, pred očima krenu da mu se odigrava film. Film u kojem su glavnu ulogu imali njih dvoje. Video je njih dvoje tinejdžera, kako zajedno pale svoju prvu cigaretu, koju na brzinu i u nekom strahu, brzo puše dodajući jedno drugom, kako kašlju i pokušavaju da budu što tiši. Kako duvaju svoj prvi džoint. Kako se kao ludi smeju, glupiraju, pričaju neke gluposti i ponovo smeju. Kako prvi put vode ljubav. Kako oboje gube nevinost baš na tom krevetu. U krevetu u kojem je ona upravo ležala i umirala.

Blago se osvrćući i gledajući sobu u kojoj se trenutno nalazio, a u kojoj je proveo mnoge dane svoje mladosti i mnoge divne trenutke, sobu u kojoj je zauvek ostala njegova čednost i u kojoj je on postao muškarac, a ona žena. Suze mu same potekoše. Ona ga prekine u sanjarenju i tom prizivanju uspomena i svojim tihim, gotovo nečujnim glasom prizva ga kod sebe.

– Ostavi te ruže na komodi i dođi legni pored mene. Hoću da osetim toplotu tvog tela. Tvoj dodir.

On je bez pogovora posluša i polako se uvuče u krevet pored nje. Tom prilikom pokušavao je da bude što nežniji, jer nije znao, niti je mogao da nasluti da li joj, to njegovo komešanje i to nespretno uvlačenje u krevet, prouzrukuje bol. Na kraju se nekako namesti pored nje i svoju ruku podvuče pod njenu glavu. Ona se u momentu pripi uz njega kao pijavica i on oseti kako joj telo drhti. Kao da joj je hladno. Kao da se plaši. Obrglila ga je rukama i čvrsto stezala. Začudi ga snaga njenog zagrljaja, jer je očekivao da nema toliku snagu, mislio da ju je bolest ispila, ali stisak nije popuštao. Mazio je po kosi i ćutao. Zapravo, oboje su ćutali. Reči su bile suvišne. Ili jednostavno nisu znali šta jedno drugom da kažu. On u jednom trenutku oseti uzbuđenost. Da li je u pitanju bila njena blizina, njen čvrst zagrljaj ili pak evocirane uspomene, ni sam nije znao. Osećao je uzbuđenje koje je iz sekunde u sekundu bivalo sve veće. Bio je iznenađen i posramljen od samog sebe, ali bio je nemoćan. To je njegovo telo reagovalo na njen dodir i njenu toplinu. Ona je osetila tvrdoću njegove muškosti  uz svoje telo i samo se setno osmehnula, a u očima joj se pojavi nekakav čudan sjaj. On ni sam nije shvatao da je reakcija njegovog tela u vidu erekcije na njen dodir i njenu blizinu zapravo bila najveća pohvala i najveći dar koji je on mogao u tom trenutku da joj dodeli i pokloni. To joj je samo govorilo da je još uvek žena, da je još uvek poželjna, da je još uvek seksi i da je još uvek neko želi, da je bolest nije pobedila i slomila. Da je još uvek živa! Zato je bila presrećna koliko je to bilo moguće u tom trenutku. Samo se osmehnula krajem usana i poljubila ga u obraz.

– Tako mi je drago da si tu. Kraj mene. Kao nekad.

– I meni je drago što sam tu, ali razlog dolaska me čini užasnutim, ljutim i tužnim. I gotovo da deluje neverovatno. Ti i ja, ponovo jedno drugom u zagrljaju, u ovoj sobi, posle skoro 20 godina.

– Makar jedna pozitivna stvar od ove moje bolesti.

Preko usana joj je preleteo setan osmeh.

– Nemoj tako da govoriš.

– Zašto? Ti bi kao došao da te nisam zvala i da nisi čuo da sam bolesna?! Znam da ne bi došao da nisam bolesna.

– Život ide svojim tokom. Znaš i sama. Ali znaj, uvek si bila u mom srcu i mislima. Zauvek ćeš biti moja, iako to, u stvarnom životu, nisi već dugo.

– I ti ćeš zauvek biti moj. I mogu ti reći da mi je sad nekako drago što nismo ostali zajedno iako se ceo svoj život kajem i patim što smo se razišli. Ne mogu da imam decu, evo sad i umirem. Ti imaš potomstvo. Imaš suprugu. Nastavićeš sa svojim životom. Makar jedno od nas dvoje da nastavi dalje. Da smo ostali zajedno, ti bi izgubio sve i ne bi ti ništa ostalo od mene.

Rekavši to poče da plače. I on je počeo da plače.

– Nemoj tako da govoriš. Nemoj, molim te.

Dok je to govorio mazio joj je kosu rukom na kojoj je počivala njena glava. Drugom rukom obrisao joj je suze i počeo da joj mazi lice.

– Ti si moja. Ja te nikom ne dam. Nemoj da se predaješ.

Ona se samo osmehnula i krenula je da ga poljubi. Bol ju je u toj nameri sprečila i on, videvši šta se dogodilo, pripi svoje usne na njene i počeše da se ljube strasno i dugo. Milovao joj je telo svojim dlanovima kao da je želeo da opipa svaki milimetar njenog tela. Njenog tela koje je nekada davno u nekim srećnijim vremenima bilo samo njegovo. Dodirivao joj je grudi, guzu, butine, međunožje i uzbuđenost je rasla. Jedva se suzdržavao. Kada je ona počela da odgovara na njegove dodire, da ona njega dodiruje, mazi i aktivno učestvuje u toj ljubavnoj igrariji i pri tom sama sebi izaziva bol, on gotovo poludi od strasti. Međutim, i dalje se obuzdavao i uspešno kontrolisao, jer nije želeo da je povredi i izazove još veću bol svojom erotskom opijenošču.

– Vodi ljubav sa mnom. Molim te. Kao nekad. Sa tobom je sve počelo. Neka se sa tobom završi. Ti si oduvek bio moj početak i moj kraj. Volim te kao i prvog dana!

Rekavši mu to, on se još više uzbudi, ali ipak neka obazrivost u njemu ga je smirivala. Bio je nežan i pažljiv, iako je u tim trenucima imao takvu potrebu da bude grub, nasilan, surov. Strast je to zahtevala, ali je svoju strast u potpunosti sputavao, jer je znao i osećao da je u svemu tome on bio potpuno nebitan. Bitna je bila samo ona. Zato je pokušavao da njoj udovolji. Da njoj bude lepo. Da joj pruži maksimalan užitak i zadovoljstvo. I to nije bio čin sažaljenja i milosrđa. Naprotiv. Bio je to čin njegove nemerljive ljubavi prema njoj. Ljubavi koja je posle toliko godina ponovo isplivala na površinu. Tako je i želeo da se oseća. Voljeno i živo. I znao je da je i ona u tom trenutku to znala i osećala. Nežno i obazrivo skinuo joj je pižamu koju je nosila i za tren mu se ukaza njeno nago, mršavo telo. Nekoliko trenutka ga je gledao i proučavao i gotovo uplašeno, kao i kada ju je prvi put skinuo golu, prestravljen, divio se toj lepoti. Bila je zgodna i lepa kao i kad je bila devojka. Godine nisu ostavile trag na njenom telu, ali bolest svakako jeste. Bila je znatno mršavija nego što ju je pamtio. Ispijenog tela i bledog tena. Ruke su joj bile pune modrica od infuzija i injekcija koje je konstantno primala. I on dohvati njenu ruku prepunu modrica i krenu da ljubi svaku njenu modricu. Za svaki ubod igle, on je jednom poljubio. Da ublaži bol i ako može stvori užitak. Ljubeći joj ruke polako se svojim poljupcima prikradao njenim, ne velikim, ali lepim kruškastim, grudima, povremeno bacajući pogled na nju da bi video njene reakcije. Ona je samo ćutala, žmurila, osmehivala se i tiho uzdisala. Ljubio joj je dojke. Usisavao, lizao, grickao bradavice. Kada bradavice postadoše tvrde, što mu potvrdi da je i ona bila ponesena strašću, on krenu ka njenom univerzumu. Hodao je usnama po njenom telu, polako se spuštajući sve niže i niže ka njenom centru sveta. Univerzum je bio spreman. Vreo, vlažan i poluotvoren. Njemu beše drago što joj bolest nije oduzela ženstvenost. Što je nije potpuno ponizila, jer bolest zapravo ponižava i degradira ljudsko biće. Što je još uvek bila žena koja može da vodi ljubav. Jezikom se igrao sa njenim klitorisom, a rukama joj je nežno stiskao grudi, što je ona podržavala svojim uzdasima. Kada je zaključio da je konačno bila spremna, kada je počela da se uvija od strasti i da se suzdržava u svojim kricima požude, koju nije uspevala da kontroliše, jer nije želela da se čuju izvan sobe u kojoj su se nalazili, prodro je u nju nežno i polako, prethodno je namestivši u položaj da je ne pritiska svojim telom i samim tim ne izaziva bol. Bila je to strast i emocija kakvu dugo nije osetio. Kao da je ponovo izgubio nevinost. Po drugi put u svom životu. Polako je prodirao u nju, vodio računa i bio obazriv, a ona je samo ćutala, žmurila i osmehivala se. Na kraju je i on zažmurio i prepustio se strasti.

Vodili su ljubav ni sam ne zna koliko dugo. Kada je došao sebi, ona je spavala sa osmehom na licu.

Posle nekog vremena, shvativši da spava čvrstim snom, on polako ustade iz kreveta, ušuška je, nežno joj poljubi usne, obuče se i izađe iz sobe. Njenim roditeljima je rekao da je zaspala. Rekavši to, otvorio je vrata stana, izašao napolje i otišao svojim putem.

***

Mobilni telefon je zvonio i zvonio. Probudio ga je iz sna. I njega i njegovu suprugu. Još uvek u polusnu, uze telefon koji je urlao i vide da je jedan sat posle ponoći. Po broju telefona skontao je da je to bila Mihaela. Memorisao joj je broj nakon njenog prethodnog poziva. Javio se gotovo uplašeno i iznenađeno.

Međutim, na vezi nije bila Mihaela. Bila je to Mihaelina majka. Zvala je da mu saopšti da je Mihaela umrla. Jedva  je razumeo šta govori od iznenadne navale tuge, plača, suza… Saopštila mu je još da se nakon njegove posete ona nije budila. Oni je nisu uznemiravali, jer su mislili da spava. Da joj je bio potreban san i odmor. Ali kada su posle sat-dva ponovo ušli u sobu, da bi joj dali potrebne lekove, ona je i dalje bila u istom položaju, sa blagim osmehom na licu. Pozvali su je, ali ona nije reagovala. Pokušali su da je probude i tek tada shvatili da je zauvek zaspala. Da je bol konačno prestala. Da je njenim mukama konačno došao kraj. Iako su to znali, iako su to očekivali i psihički se za to polako pripremali, nisu mogli da kontrolišu suze, svoju tugu i bol. Prvom kome su javili za njenu smrt, bio je on baš zato što ju je on poslednji video živu.

Sahrana se održala dan nakon njene smrti. Sahrana je bila kao svaka sahrana. Tuga, suze, plač i patnja. On je plakao možda više od svih drugih. Supruga je stajala pored njega i čvrsto mu stezala ruku dajući mu tako podršku i razumevanje. Ali taj stisak nije imao efekta. Čak suprotno. Još više ga je pogađao i povećavao grižu savesti. Grižu savesti prema svojoj supruzi, ali i prema Mihaeli. Prema supruzi je osećao grižu savesti zato što ju je prevario sa drugom ženom, što nije održao svoju reč datu prilikom izgovaranja sudbonsonog „DA“ i njihovog međusobnog obavezivanja da neće imati druge u svom životu. Izjedalo ga je što ju je izdao i izneverio njeno poverenje i njenu ljubav i što nije imao snage da joj to prizna. Iako je između njih dvoje, protokom godina, nastupila neka otuđenost i možda prezasićenje, ona je bila dobra supruga i dobra majka njegovoj deci. Poštovala ga je, razumela, tolerisala i pravila se da ne vidi stvari koje ne bi trebalo da vidi i koje je on želeo da ona ne vidi. A on ju je izdao. U tom trenutku, dok mu je stiskala ruku, u nameri da mu pruži podršku, razumevanje i snagu, bio je odvratan samom sebi. Gadio se samog sebe, jer je konačno shvatio da je ne zaslužuje. Da je jedna gnjida od čoveka koja ne zaslužuje ni mrvicu njene ljubavi, poštovanja ni pažnje. Prema Mihaeli je osećao drugu vrstu griže savesti i kajanja. Pretpostavka koja mu je govorila da ju je možda zloupotrebio i iskoristio, u trenucima kada je bila slaba duhom i telom, parala mu je dušu poput oštrog sečiva. Saznanje da ju je u trenucima kada je umirala, on bezobzirno jebao, samo da bi zadovoljio svoju seksualnu potrebu, delovalo mu je tako izopačeno, podlo, nečisto i nemoralno. Nije mu bilo jasno kako nije primetio da ti uzdasi i krici koje je ispuštala dok je prodirao u nju, zapravo nisu bili krici i uzdasi strasti, već mogući vapaji za životom i njegovom pomoći. Ta spoznaja ga je razarala. Spoznaja koja mu je nagoveštavala da je možda on odgovoran za njenu smrt. Da je postao ubica. Ubica osobe koju je najviše voleo. Plakao je i jeo u sebi. I to mu je samo otežavalo čitavu situaciju, jer je dobro znao da to nikom nije smeo da kaže i da prizna. Niko to ne bi mogao da razume. Ne bi, jer i on sam nije razumeo. Zbog toga je imao utisak da će poludeti. I onda je konačno skupio snage i hrabrosti i bacio pogled na otvoreni mrtvački sanduk i na nju kako leži u njemu. Sa osmehom na licu. I  to beše njegov spas. Taj osmeh. Isti onaj osmeh sa kojim je i zaspala pokraj njega. To ga je smirilo.

Posle sahrane, otišli su pravo kući. Nije imao snage da ide na parastos. Nije imao snage još i za to. Ovako je bilo mnogo lakše.

***

Prošlo je nekoliko dana od njene sahrane. Bio je potišten i nesrećan, ali je nekako gurao napred. Moralo se živeti. Bio je na poslu i kao inače borio se sa gomilom dokumentacije. Ulogovao se na svoj Gmail nalog da bi poslao jedan službeni mejl i tek tada je video da ima prosleđenu jednu nepročitanu elektronsku poštu. Naslov mejla je glasio: „Poslednji pozdrav od Mihaele“. Pisalo je: „Voleću te zauvek. I u životu i u smrti.“ U prilogu je bio priključen vordov dokument koji je glasio isto kao i naziv mejla. Pogledao je vreme slanja mejla i zaključio da je poslat u približno isto vreme kada je on stigao kod nje. Mejl je bio poslat u 17:01, a on je kod nje bio tačno u 17:00. Osetio je neku napetost kada je to shvatio. Kada je shvatio da je poruka poslata nekoliko trenutaka nakon što je stigao jer je to samo potvrđivalo činjenicu da je Mihaela želela da on tu poruku vidi tek nakon posete njoj. Osetio je i neku blagu uznemirenost i nelagodu. Preuzeo je dokument i krenuo sa čitanjem.

Pismo od Mihaele je glasilo:

„Ljubavi moja,

ovo je moj poslednji pozdrav. Najpre izvini što sam se odvažila na takav čin, ali jednostavno nemam više snage. Bolest me polako lomi. Bol postaje neizdrživa. A to je samo početak. Znam to dobro. Videla sam u Institutu ljude pred samu smrt. Koje je rak pojeo. To je strašno. Užasno! Niko ne zaslužuje takvu kaznu, zato i ja to ne želim sebi. I ne mogu više da trpim bol i ponižavanja koja bolest donosi. Želja mi je bila da te vidim poslednji put, jer ti si možda jedini čovek u mom životu koji me nije izdao i izneverio. Iako naša velika ljubav nije uspela, za šta sam najviše kriva ja sama, znaj da nikad nisam prestala da te volim. Uvek si se borio i uvek si me voleo. To znam. To nije potrebno da mi kažeš. Čak i mnogo godina nakon našeg raskida, kada bismo se slučajno sreli, ti tu svoju ljubav nikad nisi mogao da sakriješ. Odavalo te je nešto u očima. Ponašanju. Stavu. Znala sam to i u isto vreme zbog toga bila i srećna i tužna.

Boreći se sa ovom svojom okrutnom bolešću, koja me svaki dan sve više poražava i čini nemoćnom, imala sam dovoljno vremena da o svemu dobro razmislim. I sam znaš da sam oduvek bila i više nego realna. Isto tako i ovog puta ne gajim lažne nade. Dobro znam ono što moji roditelji prećutkuju, a što su im doktori rekli. Da mi spasa nema. Surfujući po netu na svom laptopu, koji mi je celu ovu bolest učinio podnošljivijom, proučila sam sve o svojoj bolesti. Jasno sam videla šta me čeka i kakvi su moji izgledi da preživim. Zato,  kada sam shvatila da nemam šanse i da nema leka, odlučila sam da ja budem ta koja će odlučivati o svom životu i svojoj sudbini, a ne tamo neka bolest, jer ja sam gospodar svog života. Ja ću odlučiti kada ću i kako ću umreti. Ne želim da umirem u nekoj agoniji u kojoj će mi se raspadati telo pri čemu ću urlati od bolova. Pročitala sam negde da niko ne bira kada će biti rođen, ali može da bira kako će i kada će umreti. Ne želim da umirem nemoćna i nepokretna, nesposobna da sama hodam, jedem i vršim nuždu. Ne želim da umirem gledajući svoje najmilije kako pate i plaču i samim tim priznaju svoju nemoć. Ne želim da me bolest ponižava i da mi polako na kašičicu oduzima ljudsko dostojanstvo. Zato sam i odlučila da izvršim samoubistvo. Zato sam odlučila da svoje poslednje trenutke provedem sa tobom.

Kao što sam proučila sve o svojoj bolesti, proučila sam sve i o samoubistvu. Kako je najbezbolnije i najlakše lišiti samu sebe života. Na internetu se sve može pronaći. Samo ako imaš upornost i umeće. Pročitala sam gomilu foruma uglavnom na engleskom i saznala za te tablete. Dovoljno je popiti desetak i telo će polako utonuti u san iz koga se više nikada neće probuditi. Bezbolno i brzo. Nabavila sam ih. Neću ti reći koje su to tablete i kako sam do njih došla. To su stvari koje ne treba da znaš niti te se tiču.

Ono što hoću da ti kažem je da je ovo pismo napisano pre nekoliko dana i da ću ti ga poslati mejlom pred sam tvoj dolazak, kada začujem zvono na vratima. Tada ću i popiti gomilu tableta kojima ću okončati svoj život. Po detaljnim opisima delovanja lekova na organizam čoveka objavljenim na internetu, proračunala sam da ću umreti za otprilke dva sata nakon konzumiranja tableta, da ću blago utonuti u san i samo zaspati. I mogu ti reći da ću to učiniti u tvom prisustvu zbog čega ću umreti srećna. Volela bih da taj poslednji put i vodim ljubav sa tobom, da umrem dok si u meni, da zauvek ostanemo sjedinjeni. Ako se to desi, znaj da si me učinio srećnom i na samom kraju. I nemoj da plačeš. Nema potrebe. Tako je moralo biti. Ne mogu više da pišem. Umorna sam. Pisala sam ovo pismo danima. Reč po reč. Red po red. Boli me svaki napisani red, svaka napisana reč. Ali biće valjda sve mnogo lakše kada dođeš. Prestaće sva bol i ja ću konačno biti slobodna.

Volim te zauvek i za vreme života i posle smrti.

Tvoja Mihaela“

Kada je pročitao pismo, počeo je da urla i besno da udara po tastaturi računara. Suze su tekle kao reka. On je plakao i ridao. Nije se obazirao na unezverene kolege koji su, čuvši urlanje i udarce, odmah uleteli u njegovu kancelariju i zgranuto ga gledali. Plakao je, ne shvatavši i ne pitajući se, odakle je njegova prva i nikad prežaljena ljubav zapravo nabavila njegov broj mobilnog telefona i njegovu mejl adresu. Plakao je ne shvatajući da je tokom vođenja ljubavi sa njom, po doživljenom orgazmu i obilne ejakulacije unutar nje, njegov spermatoziod oplodio njenu jajnu ćeliju i da je tom prilikom začet jedan novi život. Njeno i njegovo dete.

Priča je objavljena u knjigama Miljana Ristića VIZIJE 2015. godine i LUDILO LJUBAVI 2018. godine.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!