Glad

Subota. Kako to lepo zvuči! Dan koji najviše volim. Dan namenjen za odmor i kuliranje posle naporne radne nedelje. Ne mogu vam opisati svoju euforiju kada se probudim u subotu ujutru, bez prethodno navijenog alarma i kada otvaranjem očiju postanem svestan činjenice da je subota i da samim tim nema odlaska na posao, nema jurnjave, nerviranja, stresa… Mnogo lep osećaj. Neponovljiv. Takođe, subota je bila specifična još po nečem. Po noćnom provodu. U jednom malom gradu u kakvom mi živimo, u kojem se broj stanovnika smanjuje rapidnom brzinom, u hladnim jesenjim i zimskim danima, jedino se subotom nešto dešavalo. Preko dana grad bi bio prepun ljudi koji bi samo jurili tamo-amo u nameri da završe svoje obaveze koje nisu uspeli da završe u toku radne nedelje jer nisu imali vremana. Veče i noć bili su namenjeni za ludi noćni provod. Zato je subota za mnoge bila višestruko važan i bitan dan, što zbog odmora od posla i svakodnevnih obaveza, što zbog provoda. Takođe i meni. Nisam izlazio često u grad, jer su moji potomci počeli da izlaze u grad, tako da mi je nekako bilo trulo da se srećemo po kafićima. Možda bi se oni zbog toga osećali neprijatno u svom društvu. Ja sam sebi pronalazio druge zanimacije i razonode umesto skitanja i lamzanja do kasno u noć po gradskim kafićima. Ipak, sa vremena na vreme, neka od subota bila bi rezervisana za noćni provod.
Uglavnom sam u grad izlazio sa svoja dva ortaka iz kraja, i to obično kada bi u gradu bilo neko dešavanje. Neka svirka ili parti. I ti naši izlasci bi uvek imali svoju uvertiru. Kao predrigra pred sam čin penetracije. Zavođenje pre privođenja. Uvertira je podrazumevala odigravanje nekoliko partija preferansa kod nekog od nas trojice. To je dalje podrazumevalo, pored samog kartanja, slušanje dobre muzike, čavrljanje, zezanje i udaranje po alkoholu. Možda mi je to kartanje prijalo više nego sam izlazak u grad i bančenje do kasno, jer mi je društvo moja dva prijatelja prilično godilo i opuštalo me. Vremenom to je postao ritual od koga nismo odstupali. Provod bi bio nepotpun, a zajebancija nekompletna, ako se ritual ne bi ispoštovao. Izlazak u grad bez prethodnog opuštanja uz pref nije imao svoju draž. A preferans bez izlaska u grad bi bio samo nedovršena priča. Tri tačke na kraju rečenice. Zato i nije bilo govora o bilo kakvom menjanju rituala subotovečernjeg izlaska. Znači, prvo preferans, pa tek onda izlazak u grad. Prosto i jednostavno. I delotvorno.
Tako je bilo i te večeri.
Telefonom sam se čuo sa oratcima i partija preferansa je bila dogovorena za 20:00 časova. Kao i uvek. Pre samog kartanja, oko 19:00 časova, svratio sam do svoje bake koje je živela nekoliko kuća niže od ortaka gde je preferans bio zakazan. Svratio sam do nje da vidim kako je, da popijem jednu kaficu sa njom i da, dok je ispijam, saslušam šta ima da mi kaže, jer sam znao koliko joj to znači. Nisam je posetio skoro deset dana, a ona je živela sama i znam kako joj je to teško padalo. Bila je u ozbiljnim godinama. Krenula je da „gazi“ devedesete. A svaka starost je manje-više teška i mučna. Naročito ako se staruje u samoći. Iako je bila uporan i istrajan borac, njen protivnik-život već je počeo ozbiljno da je lomi i zadaje joj sve žešće udarce. Udarce koje je sve teže podnosila. Valjda to nastupa sa godinama i starošću koja se „osmehuje” svakom od nas. Slabljenje duha, tela i razuma. Neminovnost koju nosi starost. Pri svakom dolasku kod nje prožimala me je nekakva vrsta jeze pomešana sa osećajem straha i uznemirenosti zbog same pomisli da ću je, čim otvorim vrata, pronaći kako nepomična leži u krevetu ili na podu, kako je smrt konačno došla po nju i kako su njene muke konačno prestale i taj okršaj sa životom konačno okončao. I ta neizvesnost bi trajala samo par trenutaka. Sve dok ne bih otvorio vrata i ugledao je kako radi nešto. Sprema ručak, gleda televizor ili bilo šta drugo. Zato, da bih sprečio tu nelagodu i neprijatno osećanje unutar svoje duše, pre samog ulaska u njenu sobu, uvek bih je glasno pozvao i tek kada bih čuo njen glas kao reakciju na moj poziv, otvorio bih vrata. Nisam želeo da me nenajavljeno otvaranje vrata suoči sa mojim strahovanjama i zebnjama. Nisam želeo da me iznenadi smrt osobe koja me je očuvala i od koje sam naučio toliko mnogo stvari koje sam u svom životu prihvatio kao postulate i principe kojima sam se rukovodio i prema kojima sam se upravljao. Tako je bilo i te večeri. Čim je odreagovala na moj glas, ja otvorih vrata njene sobe. Kao i inače bila je u nekom poslu. Razvlačila je kore od sveže umešenog testa dok se u rerni ogromnog šporeta na drva nešto u najveće peklo. Ogroman šporet u maloj sobici delovao je još masivnije. U sobi je bilo prilično toplo, ali ipak prijatno. Godilo mi je to sklanjanje sa vetra koji je duvao svom snagom praveći male kovitlace i noseći pesak i smeće razbacano svud naokolo, terajući me da prilikom hoda ruku držim pred očima sprečavajući prljavštinu da mi dospe u oči. Predivan miris širio se po čitavoj sobi koji sam u deliću sekunde prepoznao i odmah osetio glad. Bila je to pita od praziluka, jaja i sira po kojoj je ona bila naširoko poznata. Od ručno razvlačenih kora. Pita na kojoj sam odrastao i koju sam obožavao i mnogo godina nakon odrastanja. Pita koju su obožavala i moje deca. Njeni praunuci. Pita koju je jedino ona znala da napravi. Ona ju je nazivala zeljanik a ustvari to je bila neka varijacija vranjanskog specijaliteta propeća. Ono što je bilo sigurno, kako god da se zvala ta pita, bila je i više nego ukusna. Svako ko je tu kulinarsku majstoriju moje bake probao makar jednom, o njoj je naveliko pričao.
Čim sam otvorio vrata ona krenu sa pričom.
– O sine, ti si. Dođi da te poljubi baka. Kao da si znao kada da dođeš. Zeljanik samo što nije. Evo razvlačim kore. Ujutru da dođete svi na doručak. Baka će da ispeče još jedan zeljanik.
– Slušaj, idem da igram karte kod drugara. Posle idemo u grad. Ko zna kada ću da se vratim iz grada. Sigurno ću da spavam malo duže. Nemoj da praviš zeljanik. Ne mogu da dođem tako rano. – Tako sam joj odgovorio dobro znajući šta je značilo doći na doručak kod moje bake. Ona je, kao i svaka baka inače, rano ustajala, a doručak bi bio gotov još u 8 ako ne i u 7 sati izjutra tako da bi nas nakon toga non-stop zivkala telefonom da dođemo na doručak da se ne hladi. Imajući u vidu da je doručak bio ugovoren za nedelju to je značilo da neće biti nedeljnog leškarenja i lenstvovanja. Zato sam joj i rekao da ne sprema pitu.
– Kako da ne spremim? Pa što se je ovde mučim? Znaš da i deca obožavaju zeljanik.
– Baba, kažem ti biću do kasno u gradu. Ko zna kad ću ustati.
– E, pa ništa onda. Ja ću onda, pre nego što odem da spavam, da ispečem još jedan zeljanik i ti kad se vratiš iz grada, dođi da ga uzmeš. Da deca imaju za doručak. Umotaću ga u foliju da se ne hladi. Biće svež taman kada oni ustanu.
– Ma gde ću da se mlatim. Treba da pešačim i pešačim po ovom vetru.
– Slušaj, ja ću da ga ispečem, a ti dođi po njega kad kreneš kući. Kad već nećete da dođete na doručak.
Na tome se završila naša konverzacija. Ona je iz rerne izvadila ogromnu okruglu tepsiju koja je još više širila miris po sobi. Isekla mi je jedno poveće parče pite koje se dimila iz tanjira koji mi je bio serviran i još više mi iritirala želudac i izazavila glad. Sačekao sam par minuta da se pita prohladi i u slast je pojeo. Pita mi je došla kao pesnica na oko. Dobra podloga za vino koje je čekalo da bude popiveno. Posle nekog vremena uputio sam se kod ortaka na partiju preferansa.

Cenković Petrunka Kruna, 1926-2020.

Partija preferansa je bila sprovedena kao i inače. Uz dosta smeha, bučne muzike, blesavljenja i rashlađenog vina. Kada smo odigrali dve-tri partije preferansa i popili nekoliko litara vina, uputili smo se u grad u dalje ludovanje. Obično je taj naš pohod kroz subotnju noć podrazumevao odlazak u nekoliko kafića, ali imajući u vidu da su se partije preferansa odužile i da smo izašli u grad sat posle ponoći, uputismo se pravac u „Cinemu“. Jedino mesto u gradu gde se puštala „underground“ muzika. Tu smo obično dočekivali nedeljno jutro. Tako je bilo i te večeri. Veče je bilo standardno. Zezanje sa ljudima koji su ti izlazili i koji su voleli „underground“ muziku. Sa ljudima koje poznajemo dugi niz godina, sa kojima smo išli zajedno u školu, odrastali i družili se kao deca. Sa ljudima koji i mnogo godina kasnije, kroz život i dalje plovi na talasima te muzike, koju široke narodne mase nisu razumele niti podržavele, pritom potvrđujući činjenicu da i dalje u našem gradiću ima onih drugačijih, koji vole drugačiju muziku i imaju drugačiji pogled na svet i život. Spoznaja da postoji makar jedno mesto gde se možemo okupiti i provesti nekoliko lepih trenutaka, da postoji mesto kojem pripadamo, gde te niko neće gledati preko oka i gde slobodno možeš da budeš ono što jesti, bez foliranja i glumatanja, glavni je razlog zbog kojeg smo izlazili i dalje izlazimo u taj kafić, iako je isti na veoma lošem glasu. Oko četiri sata izjutra uputismo se svojim kućama. Ja sam krenuo sa svojim ortacima u pravcu kuće svoje bake. Objasnih im da ću dobar deo puta da im pravim društvo jer je baka spremila pitu klincima za doručak i da je bila i više nego uporna da idem i preuzmem pitu. Iako je to značilo pešačenje jedno tri do četiri kilometra više nego što sam planirao, nisam se bunio. Ako je ona mogla u tim poodmaklim godinama da se izloži dodatnim naporima i ispeče pitu, šta će meni značiti pešačenje par kilometara. Može mi samo koristiti. Da se malo istrеznim i nadišem svežeg jutarnjeg vazduha. Jutro je bilo prohladno. Intezitet vetra se smanjio. Nije više duvao i nosio prašinu u oči. Pirkao je ali je ipak izazivao jezu. Iako sam na trenutke podrhtavao od hladnoće, godila mi je ta hladnoća ranog jesenjeg jutra.
Od drugara se pozdravih kada stigoh do bakine kuće. Oni nastaviše svojim putem a ja odoh po pitu. Prilikom otvaranja vratа i moje misije preuzimanja pite koja je spremna i upakovana čekala na komodici u hodniku, najverovatnije da sam bio prilično bučan jer sam probudio baku. Rekoh joj da sam došao po pitu, poželeo joj laku noć i krenuo kući. Ona je nastavila da spava a ja sam krenuo svojim putem.
Po izlasku iz dvorišta podigoh pogled ka nebu i videh ogroman mesec kako obasjava noć koja se bližila kraju. Bilo je vedro i shodno tome vidljivost prilično dobra zato se i odlučih da krenem prečicom ka kući. Prečica koja mi je prilično skraćivala put do kuće, a kojom sam u najvećem broju slučajeva izbegavao da idem. Naročito noću. Bila je neosvetljena, bez gradskog osvetljenja tako da često nisi video prst pred nosom, a kamoli put kojim bi trebalo da se ide. Potpuni mrak. Prečica je vodila kroz vašarište – ogromnu buvlju pijacu, koja je bila odmah pored gradskog groblja i koje je svakim danom bivalo sve veće jer su ljudi umirali mnogo više nego ikada pre. Međutim, nisu blizina groblja i tama bile razlog za izbegavanje prečice. Nikad nisam bio preterano sujeveran. Nisam se plašio blizine groblja. Nisam se plašio mrtvih. Više sam se pribojavao živih. Oni su ti koji ti mogu naudeti, povrediti i razočarati. Kada čovek konačno stigne u nekropolu, u to carstvo mrtvih, postaje bezopasan. Prekrije ga zaborav onog trena kada ga prekrije hladna zemlja. Zato se živih treba plašiti i pribojavati. Ne mrtvih.
Posle kraćeg razmišljanja ipak krenuh ka kući držeći u ruci kesu sa pitom. Normalno prečicom. Stigoh i do vašarišta i buvlje pijace. Imao sam utisak da je vetar duvao malo jače. Bila je to ipak velika čistina. Vidljivost je bila podnošljiva. Ipak veo noći je onemogućavao da se uoči svo to đubre koje su ljudi nemarno bacali preko dana prodajući svoju bofl i nekvalitetnu robu na improvizovanih tezgama. Prošao sam deo koji je bio namenjen pijačnoj prodaji i izašao na ogromnu čistinu gde su u vreme vašara bili načičkani silni prodavci iz čitave naše zemlje. Sada je bila pustoš. Nigde nikog. Samo ja. I vetar koji je tiho zavijao. I odjednom začuh lavež. Iza svojih leđa. Iz pravca groblja. Pretrnuh u trenu jer sam znao od koga potiče. Gotovo me beše strah da se okrenem ali ipak to učinih. Iz daljine, iz duboke noći, čopor pasa trčao je ka meni besno režeći i lajući. Njihove konture delovale su mi jezivo. Psi lutalice koje su sve češće napadale ljude. Uplašio sam se jer ih je bilo prilično. Sa jednim ili dva nekako bih uspeo da se izborim ali čopor besnih i gladnih pasa me je prilično uplašio i zabrinuo. Osvrtao sam se oko sebe gledajući da nađem neku motku, kamen ili bilo šta drugo što bih mogao da iskoristim kao sredstvo samoodbrane. Nisam uspeo ništa da pronađem. Noć mi je delovala mnogo mračnije nego što je stvarno bila. Ili mi je pak strah paralisao čulo vida. Video sam i čuo samo te pse i ništa više. Pse i mrak. Nisam se usuđivao da krenem da bežim jer to bi bio moj poraz. Psi bi shvatili da sam plen i žrtva i njihov prirodni instikt i njihova priroda bi učinila svoje. Bacili bi se u lov. Nisam bio toliko brz da im umaknem a čistina je bila velika. Nigde u blizini nije bilo neko dvorište u koje sam mogao pobegnem i sklonim se pasa koji su mi bili sve bliže. Znao sam da moram da im se suprostavim, jer nije bilo drugog načina. Znao sam da se ne mogu izboriti sa svima njima, ali nisam imao drugog izlaza i alternative. U tom trenutku mahinalno bacih pogled na kesu koju sam držao u ruci. Pita. I odmah mi u trenu padne na um spasonosna ideja. Psi su već bili neverovatno blizu a ja sumanuto krenuh da odmotavam pitu koja se nalazila u foliji. Imao sam utisak da je to odmotavanje pite trajalo satima. Na kraju, kada je odmotah, miris me udari u nos i ja u trenu opet osetih glad. Alkohol je valjda isrcpeo sve rezerve hrane prethodno unete u organizam. Psi su bili na par metara od mene besno režeći i lajući. Počeh da kidam odgromnu pitu na sitne komade i krenuh da je bacam ka psima tepajući im sa „kuc, kuc, kuc” samo sa namerom da tu moju reakciju ne shvate kao napad nego kao hranjenje. Jedan od pasa se sagnuo ka bačenom komadu pite, onjušio ga i progutao ga u trenu. Valjda su osetili zanosan miris pite. Odjednom i ostali psi krenuše da tumaraju po polumraku upravljajući se svojim čulom vida i njuha tragajući za parčićima pite koje sam ja bacao što dalje od sebe polako koračajući unazad. Psi su prestali da reže i laju na mene već su sada režali jedan na drugog otimajući se za parčiće pite. Miris pite milovao mi je nozdrve i iritirao želudac. Osetio sam neverovatnu glad koja je u jednom trenutku potisnula strah. Stavih komadić pite u usta i pojedoh ga u slast. Imao sam utisak da bolju pitu nikad nisam probao. Bila je tako ukusna i dobra da prosto poželeh da je pojedem celu ili da je odnesem deci kući, ali gladni psi su bili svuda oko mene i bio sam prilično uplašen i uznemiren. Nastavih da je bacam ka psima. Pita je bila ogromana, dovolja za četiri čoveka i ja sam, u tom trenutku, zbog te činjenice, bio neizmerno srećan. Međutim, bilo je dosta pasa i ja sam pitu za tili čas istrošio.
Kada više nije bilo pite ponovo me je obuzeo neverovatan strah. I dalje sam polako koračao unazad ne smejući da okrenem leđa čoporu pasa koji je konačno uočio da više ne bacam hranu i da hrane više nema. Tiho su mi se približavali ne ispustajući nikakve zvuke. Meni u tom trenutku pada na pamet naša stara poslovica „pas koji laje ne ujeda”. A ovi koji su mi se približavali su bili tihi. Opkolili su me, oko mene napravili krug koji se svakog trenutka sužavao. Rastrgnuće me. Pomislio sam. Najbliži pas skoči ka meni i ja se trgoh od straha. Bukvalno mi je skočio u naručje i počeo da me liže po rukama. U trenutku nisam shvatio šta se dešava kada i ostali psi krenuše da slede svog predvodnika. Skakali su ka meni, nežno i srećno cvileli, lizali mi ruke, češali o nogu… Tražili su još pite, shvatio sam, ali pite nije bilo. Ja sam sačekao još par trenutaka šta će se desiti kada vide da pite nema, ali ništa se nije dešavalo. Bio sam okružen psima koji su mahali repom i motali mi se oko nogu. Na kraju krenuh da ih mazim i da se igram sa njima. Posle nekoliko minuta krenuh kući. Oni su svi do jednog išli iza mene. U više navrata sam se okretao za njima a oni su me na pristojnoj razdaljini pratili u korak. U tom trenutku bili su moje lično obezbeđenje. Dopratili su me do kuće. Po ulasku u kuću kada sam konačno ušao, zaključao vrata i bio na sigurnom, uđoh u sobu koja je gledala na kapiju. Oni su i dalje stajali ispred kapije. Valjda su čekali da im donesem još pite. Posle jedno par minuta, kada videše da me nema, okrenuše se i krenuše nazad ka svom boravištu. Nekoliko minuta kasnije sunce je počelo da se nadzire. Svanulo je. Ja sam sav smožden i dalje uplašen legao da spavam.

Priča posvećena mojoj baka Kruni i objavljena u knjizi LUDILO LJUBAVI.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!