Tamara Lucić Dinić – LETNJA POZORNICA U NEGOTNU

Nesebično smo prorekli svom gradu svetlu rock i underground budućnost ljubeći se u mračnim delovima parkova, koji tada šume behu. Postoji mesto, rekla bih skriveno, duboko negde oko srca grada koje miriše na leto u svako doba godine, a tako se i zove- LETNJA POZORNICA. Pozornica na kojoj su naše bake i mame šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka gledale svoje idole. A mi, sedeći na travi, devedesetih pevali uz neke naše bendove. Nije prošlo puno vremena, a na toj istoj pozornici je velikim slovima bilo ispisano moje ime pored imena mog sadašnjeg supruga, a datum – devedeset i neka. Skoro videh kod nekog sliku benda i prelepu pozadinu našim imenima ukrašenu.
Sećam se osećaja kada smo joj se polako prikradali prolazeći pored tribina. Nazirala se samo slaba svetlost u daljini i onda najednom pred nama lepotica, sveža, sjajna, zagrljena, namirisana mirisom svih leta, našminkana prošlošću i stihovima. Tako je bila zavodljiva a preka da smo joj se klanjali i skladištili svaki momenat sa njom u onim najdrevnijim i najtoplijim delovima duše. Živela je dugo i mi smo sa njom dostizali visine univerzuma i padali u najveće ponore. Tešila nas je i vodila. Volela nas je i skrivala… godinama… a onda je i nju nešto obuzelo, prigrilo i počelo da je otima. Godine. godine su je remetile… dosađivale joj, grizle je, kidale je. A bilo ih je sve više a nas sve manje.
Da li u stilu ratova i propadanja ili u stilu žala za mladošću, krenuše da otpadaju delovi pozornice i da nestaju zajedno sa našom rock savešću. U jednoj, bilo kakvoj nedelji shvatih da je nebo postalo krov ove lepotice i da je njenim starim zidovima jako hladno. Postala je tužna i usamljena. Otvorene duše čekala je samo na nas.
Ali nas nije bilo te nedelje, ni te godine, ni nekoliko godina nakon toga. Sada više nema nje. Sada je kasno…

Fotografija: Filip Ristić
Fotografija: Filip Ristić

Ali spomenite je samo, izmamiće osmeh i dragu uspomenu svakom Negotincu. Jedne davne, srećne godine pilo se iz jedne flaše dodavajući je u krug i pevalo se uz divne tonove jedne gitare koja me upravo sada gleda naslonjena na zid, neupotrebljiva a večna u meni. Duboko u noć šaputali smo snove jedni drugima, a rano ujutru se opet vraćali i gledali članove lokalnog benda kako čiste naš lom i žale nam se na tamo neku dečurliju koja ne zna šta je red. A i bio je red da se na njoj nešto odsvira- odgovarali smo. Jed osećam tek sad.
Svima nam je nešto nekad promako, nekad nas je samo okrznulo u prolazu, nekad nam se nešto jako urezalo u srce iako je bilo samo na kratko u našim životima. Tako se slike ove pozornice stalno iznova pojavljuju u pričama, uspomenama, na slikama i ona nikada nije odustala od poziva da je oživimo.
Iako je nema više, urušila se jednog leta, čini mi se od tuge, i dalje se to mesto tako zove- LETNJA POZORNICA.
Letnja ili ne , bila je pozornica života jednog grada. Negotin tuguje za najnežnijim i najlepršavijim kutom koji stajaše baš tu, negde kraj njegovog srca…
Underground i rock budućnost sada je davna prošlost, a mi smo generacija kojoj je ta budućnost za dlaku izmakla.

Esej objavljen u Buktinji broj 50

Fotografija: Filip Ristić
Fotografija: Filip Ristić

One thought on “Tamara Lucić Dinić – LETNJA POZORNICA U NEGOTNU

  1. samo kad bi bilo nekog u Negotinu koji bi imao svest o tome koliko je vazno za taj gradic da se sacuva ova letnja pozornica – fenomenalno arhitektonsko delo .
    Tako nesto nije postojalo negde drugde u svetu ..osim kod nas,
    A proci ce ova turbuletna vremena turbo folka i opsteg ludila u Srbiji i bice nam zao sto nismo sacuvali ovakve dragulje…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!