NOVOSADSKA POP ROCK POEZIJA – Bogomir Mijatović

Društvo novosadskih književnika
IKC Solaris
Novi Sad, 2019.
Prikaz: Živko Ivković


Ni jednog jedinog trenutka nisam pomislio kako je Bogica svojim dosadašnjim naslovima (NS Rockopedija, Vojvođanska Rock enciklopedija i Pamtite me po pjesmama mojim – vezanom za Duška Trifunovića) stavio tačku na svoj književni opus, rekao sve na temu rokenrola, svoje životne opsesije, tako da uopšte nisam iznenađen ovim, najnovijim njegovim naslovom„Novosadska POP ROCK POEZIJA“. Pošavši ili držeći se one da u rokenrolu nema penzionisanja, povremeno sam i razmišljao, pa, i lupao glavu na temu šta li će novo Bogica izbaciti ili napisati, svejedno je, jer, iz sopstvenog nekog iskustva, znam da tu, mirnih nekih penzionerskih dana nema na obzorju, čamac sa figurom čoveka u tom i šeširom na glavi uz pecaljku u ruci negde na Dunavu je samo fotka sa zida, izložena u galeriji nekoj, goblen možda, uramljen ili bez tog, a što nikako ne ide uz autora ovde. Da, taj više idilični pejzaž, vojvođanski, se, nikako ne uklapa u sliku o čoveku koji je davne 1968. krenuo sa rokenrol emisijom na radiju, kog se, (više je to negoli očigledno) ne želi otresti, ono, stopio se sa tim, neraskidiv deo tog je, svet izvan i nije njegov onaj, njihov je samo, onih i onakvih, drugačijih sasvim sigurno. U uvodu samom, imamo dva songa (Pustinjskopolarni voz i Kristina) koje je napisao Branko Andrlić Andrla, za koje Bogica ne navodi tačnu godinu objavljivanja, izuzev onog, potkraj šezdesetih, što i nije toliko bitno jer, najvažnije je sačuvati ih. Provlače se ovde tako brojni novosadski autori, preferiran je ipak Balašević kog i ne podvodim pod rokenrol kreativce (možda na startu karijere) pa onda Laboratorija zvuka, Ritam nereda, VBB, Griva, Ruke u vis Šinobusi od poznatijih itd. Utisak ovde je kako da Slijepčevićeva poezija, na mene barem, ostavlja najdublji utisak, ozbiljnost ona poetska u njegovim strofama ne izostaje, nije pisana na lebdećem ćilimu i bačena sa tog da uz pomoć vetra odleprša neznano gde, jednostavno je živa, tu je i osećam je. Začuđuje da u ovoj, Bogičinoj NS Pop Rock Poeziji nema recimo niti jednog songa hard&hevi grupe Annathema, pa onda Love Huntersa ili sastava Boye. Da li se tu radi o onom, da tekstovi otpevani na engelskom i imaju tu draž samo uz određeni saund, ili su u prevodu manje kompleksne i prihvatljive za naše uho, ostaje nekako nejasno, ali se nadam da će u nekom svom budućem izdanju autor obraditi i grupe koje sam pomenuo. Ono, ne mogu se pohvaliti stoodstotnom poznavanju Annathema opusa (ali sam tu negde), no, ono što sam do sada čuo sa njihovih vinilnih Lp ploča i cd albuma naravno da ne vuče na salaše, rode na dimnjaku kuća, gomili gusaka koje su preprečile put nekom autu, nego zvuku i tekstovima primerenim hevitrešu, onakvom kakav je Decibel iz 2012. posvećenom svim nevinim žrtvama stravičnih i besmislenih ratova u ex Yugoslaviji. Ima tu i jedna na s/h našem, ona ‘Neću da znam’, koja se ne može podvesti pod beznačajnu, i svakako da zaslužuje naći se u nekoj, budućoj Bogičinoj Pop-rock zbirci.

Neću da znam, zaboravljam
Ipak sećam se kroz san
Neću da znam, da propadam
Ipak tražim novi dan

 

Oduvek sam bio veliki fan ove grupe, pa, nisam mogao odoleti barem ovoj jednoj. Ovim nikako ne želim obezvrediti Bogičino ovde, trud uložen, naprotiv, sve što on napiše je vrednije od najvrednijeg, jer, i nemamo ne znam koliko takvih, kompetentnih tih (i onih koji će se baviti šezdesetima i sedamdeseetima), ali određena neslaganja ostaju. Znamo, prolaz u medijima imaju uglavnom mlađi oni, koji, kasno rođeni za pravi rokenrol, veličaju isključivo pank i novi talas jer, ta dva su vrhunski muzički dometi njihovih generacija, i, to je tako, sasvim je u redu, ali se ne može podvesti pod objektivno iz razloga neproživljenosti navedenih dekada. Imamo naravno uz Bogicu i Sinišu Škaricu, Pecu Popovića, Zlatka Galla, Vladu Jankovića i Vladiira Nedeljkovića iz te, stare garde od kojih u vremenu ispred očekujem mnogo više, po obimu značajnije naslove jer, ukoliko to oni ne urade (kao Bogica sa Poprock poeziojom) ne vidim ko će drugi da se prihvati pisanja o prohujalim tim, barem iz razloga onog ‘svedoci su vremena’ i isključiva odgovornost je na njima. Imamo neviđeno to, rokenrol bogatstvo, nikako da ispliva. Koliko je autoriteta poput Bogice, spremno uložiti sebe u rokenrol ostaje da se vidi, a lično se radujem svakom novom Bogičinom naslovu.

25.04.2020.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!