Sladoled

U poslednje vreme stalno gledam na TV-u, slušam na radiju, čitam u štampi ili na netu kako je potrebno da promenimo svoju svest, jer to je naša najveća kočnica ka uspostavljanju simbioze sa normalnim svetom. Jer, da bi nas ostali „normalni“ svet prihvatio najpre bismo morali da promenimo sebe. I sam sam bio zagovornik te teze, jer to je bila sušta istina. I ne samo da sam bio zagovornik, ja sam se trudio da ostavim utisak čoveka koji je nastojao da se promeni, i to na bolje. Hteo sam da svoje neandertalske navike stečene u dobu soc-komunizma i kvazi demokratije što pre iskorenim iz svog ponašanja. I ne samo to. Pokušavao sam da svoju decu usmeravam ka takvom načinu ponašanja i ophođenja prema životu. Ali to mi nikako nije polazilo za rukom. Sve ono što sam preduzimao i činio delovalo je apsurdno. Imao sam utisak da su me drugi ljudi posmatrali kao vanzemaljca, kao da sam, nedajbože, imao četiri noge, treće oko ili možda rep.

Jednom prilikom, dok sam se šetao sa svojim sinčićima, svratili smo u jednu prodavnicu da bih im kupio po sladoled. I kupio sam im. Ne najveći ili najbolji, već onaj koji su oni želeli. Obično su uvek birali najjevtiniji. Ponekad mi je bilo krivo što su uvek birali najlošiji i najjevtiniji sladoled, ali to je bila njihova volja. Nakon kupovine fuš sladoleda, moji nemirci od potomaka krenuše da se obračunavaju sa zamrznutom vodom na štapiću. Bilo je pakleno vruće, tako da im je sladoled dobrodošao. Ne znam šta mi je bilo da ih po takvoj žezi povedem u šetnju. Mora da sam „sišao“ sa uma. Usled prevelike toplote sladoled se brzo topio i slivao im se niz ruke i bradu kapljući, kako na vreo asfalt tako i na nove majce, sve više ih flekajući. Videvši ih onako isflekane i izmazane, shvatio sam da nema ništa od naše šetnje i da se moramo vratiti kući jer su bili isuviše prljavi za šetnju kroz grad. Jer, šta će reći neki poznanik kada me bude video sa prljavom decom! Sigurno će reći nekom drugom poznaniku, na koga će slučajno naići, kako me je video sa decom i kako su ona prljava kao prasad. Ovaj će nekom drugom poznaniku, a još grđe nekoj lajavoj poznanici reći kako me je video sa decom i kako su ona bila štrokava i ko zna kad zadnji put okupana. A ta lajavica bi jedva dočekala nešto tog tipa da bi mašti dala na volju. Odmah bi otrčala kod neke tamo kvazi prijateljice i odmah joj ispričala najnoviji trač. Na kraju bi od svega toga ispalo to da ja, zapravo, nisam hteo da plaćam vodu i da su mi je zbog toga i isključili, tako da nisam bio u mogućnosti da svoju decu okupam čitavih mesec dana. S obzirom na to da je bilo leto, može se zamisliti kako su ta deca izgledala. A ja? Kako mene nije bilo sramota da izađem tako štrokav i smrdljiv kada toliko držim do sebe? E kod mene je bila druga priča. Ja sam bio čist i uredan pošto sam se kupao kod švalereke. Šta, kod švalerke? Hoćete da kažete da ne znate da ja imam švalerku? E, gde vi živite? Kako do sad niste čuli taj trač? Siguran sam da je znate. Pa čak i moja žena zna za to. Zato me je i poslala na plus četrdeset da šetam decu, da bi ona mogla da mi se osveti za moju neveru sa najnovijim ljubavnikom.

icecream melting

Dok smo se vukli po usijanom trotoaru i ja ih čvrsto držao obema rukama, jednog jednom, drugog drugom, cimajući me svako na svoju stranu, imao sam utisak da ću prokuvati. Oni su i dalje lizali poluotopljeni sladoled i trzali se kao ribe koje su tek zagrizle udicu i borile se za svoju slobodu i svoj život. I gotovo u istom trenutku obojica mi utrapiše poluotopljene sladolede sa sve papirom, jer više nisu mogli da ga jedu. Sad sam i ja bio izmazan. Mlađi sin je počeo da plače, jer mu je bilo vrućina. Ja sam ga uzeo u naručje da bih ga smirio. Mislio sam da ću poludeti. Rukom sa kojom sam u naručju nosio mlađeg sina, čvrsto sam stezao papir i rastopljenu smesu, koja je nekad bila sladoled i koja mi se slivala niz ruku i činila me nervoznim. Drugom rukom čvrsto sam držao starijeg sina, koji se konstantno cimao, želeći da se istrgne i pređe na drugi kraj ulice jer je tamo video ko zna šta. Znate i sami kakva su deca. Možda ćete se upitati zašto sam sve vreme u ruci držao ostatke od sladoleda i time sam sebi otežavao situaciju. Zato što sam hteo da budem kulturan i što sam hteo da se promenim. Nisam hteo da ga bacim na put ili trotoar, koji je i ovako bio prepun pikavaca, praznih paklica cigareta, limenki, razbivenih pivskih flaša i raznih papirića. Niko ne bi ni primetio. A da me je neko i video, ne bi mi zamerio, jer bi i on na isti način postupio. Ali nisam želeo da ga bacim, jer bih tim postupkom potvrdio da se nisam promenio, da sam još uvek onaj isti neotesanac, prost Balkanac. Nisam hteo da ga bacim, jer bih time dokazao da sam kao i ostali. Da samo lajem i lajem. A to nikako nisam hteo sebi da dozvolim. Međutim, osice su osetile sladak miris budzaštog sladoleda i počele su da me saleću. Ja sam počeo da se mrdam telom kao da me je udario grom, jer sam hteo da ih oteram. Da vas podsetim, ruke su mi bile zauzete, tako da nisam mogao da ih koristim. Međutim, ništa. Činilo mi se da se broj osica povećavao kako smo se polako približavali kući. Deca su se još više unervozila, a i osice takođe. Sada je i stariji sin počeo da plače i da se otima pokušavajući da pobegne od nasrtljivih insekata. A ja? Ne postoje te reči kojim bih vam opisao svoje stanje na plus četrdeset stepeni. Jedini spas u tom trenutku bila je neka kanta za smeće u koju bih bacio tu lepljivu smesu iz svoje ruke, a samim tim se otarasio dosadnih insekata koji su nas proganjali. Ali pošto smo već poodmakli od centra grada i išli sporednim ulicama kako bismo izbegli podivljale automobile podivljalih vozača, na kantu za smeće nikako nismo mogli da naiđemo. Ja sam to znao, ali ipak sam se nadao da ćemo na neku naići, koju su pijani tinejdžeri zaboravili da razbiju u svom nastupu besa i obesti ili komunalci da odnesu u centar, jer tamo su kante za đubre bile najpotrebnije. Tamo je đubreta bilo najviše. A centar je morao biti najčistiji i sa najviše kanti za smeće. Ostali delovi grada i nisu tako bitni. U međuvremenu jedna od osica me je ujela za ruku i tad sam pukao. Bacio sam jebeni sladoled na trotoar i počeo da psujem sve redom. Psovao sam samog sebe, Vladu, državu, kante za đubre, dosadne osice, glupavi sladoled, leto, pomahnitale vozače i radoznale prolaznike. Jebi ga! Šta da se radi. Ovo je Srbija. I šta se tu može! Mi se nikada nećemo promeniti.

Objavljeno u mojoj knjizi Nitogen 2013. godine.

 

 

10 thoughts on “Sladoled

  1. Siđoh iz netaknute prirode i (onako u prolazu) vidim na Tezi-antitezi i dalje si na prvoj stranici.
    Ma da nema veze sa postom – ugodno je saznanje da Te poznajem .

  2. Ha,ha, ova mi priča baš liči na tebe, već te zamišljam onako umazanog :)
    Pa dobro, ovo je Srbija, imamo jeftin i dobar sladoled i baš nas briga što smo umazani :)

    1. Breskvice
      sladoled moja omiljena poslastica, mada u tom trenutku nešto i nisam bio raspoložen za poslastice http://exxxperiment.net/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_wacko.gif

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!