Karlosu Ruisu Safonu
Iznenada je otvorio oči. Kao da se probudio. A ni sam nije bio svestan da li je uopšte i spavao. Jedino što je video bio je mrak. Neprozirni mrak. Ustao je u polusedeći položaj. Pod na kojem je ležao do trenutka otvaranja očiju krckao je na svaki pokret. Na osnovu tog krckanja zaključio je da je u pitanju bio drveni pod. Ćutao je nekoliko trenutaka i osvrtao se u tami ne znajući gde se nalazi. Uplašio se i uznemirio. Srce mu je divljački udaralo. Odjekivalo je u tami. Imao je utisak da će ti otkucaji da mu probiju grudni koš. Pokušavao je da sagleda situaciju i shvati gde se to zadesio, ali strah ga je obuzimao u sve većoj meri. Potpuna tama ga je samo činila još nervoznijim i nespokojnijm.
Osećao se ustajali vazduh, memljiv, pomešav sa mirisom buđi. To mu je nagoveštavalo da je u nekom zatvorenom prostoru koji dugo vremena nije bio provetravan i izložen svežem vazduhu. Možda čak i godinama. Pored toga, taj miris koji je osetio i koji mu je svakog trena sve više osvajao pluća i samim tim otežavao disanje, jer je u prostoriji u kojoj se nalazio očigledno manjkalo kiseonika, delovao mu je tako poznato. Gde li je već osetio takav miris, pitao se, ali jednostavno u tim trenucima nije mogao da se seti. Srce mu je i dalje snažno tuklo u grudima, ali polako je svoj ritam stišavalo i dovodilo u normalu. Takođe, i strah je popuštao kako je vreme odmicalo. Onda mu je um neminovo obuzelo jedno pitanje koje je iznova i iznova i iznova počelo da se ponavlja i uvećeva uznemirenost i nespokojstvo.
– Gde se to ja nalazim? Gde se to ja nalazim? Gde se to ja nalazimmmmmm???!!!
Odgovor na pitanje nije imao, jer bio je u mrklom mraku, pa nije ni mogao bilo šta da razluči i zaključi.
U jednom trenutku oseti neverovatnu želju da zapali cigaretu, jer mu je izrazito prijala kada bi ga nervoza osvajala, što se u poslednje vreme događalo često. Mahinalo zavuče ruku u prednji desni džep svojih farmerica i izvuče paklu sa cigaretama. Otvorio je poklopac paklice u kojoj se pored cigareta nalazio upaljač koji je tu oduvek držao. Nikad se više nije obradovao svom upaljaču kao u tom trenutku. Pokušao je da ga upali. Pritisnuo je dugme, čulo se ono „škljoc“, ali plamen se nije pojavio. Pritisnuo je dugme ponovo i opet se začu „škljoc“ i opet ništa. To ga za trenutak iznervira, ali tada se seti da ja možda na upaljaču smanjen nivo plamena. Polako napipa polugicu kojom se pojačavao i smanjivao nivo plamena na upaljaču i pomeri je do samog kraja. Ponovo škljocnu upaljač, plamen se promoli iz unutrašnjosti male vatrene skalamerije i obasja neprozirni mrak. Toliko se obradovao vatrici da nije ni primetio da je u tom trenutku strah gotovo iščileo. Pomerao je svoju desnu ruku oko sebe i plamenom upaljača pokušavao da vidi gde se nalazi. Treperanje minijaturnog jezička vatre pravilo je čudne svetlosne igrarije i senke tako da je čitav ambijent delovao strašnije od mrklog mraka. Razna svetlosna obličja podsećala su na senke nekih čudovišta, na duhove koji su treperili svuda oko njega. Slabo šta je mogao da razazna u tom jedva vidljivom mraku, jer je svetlost koju je bacao upaljač bila slabog intenziteta. Onda je osetio bol u ruci, jer se metalni deo upaljača zbog plamena zagrejao pri čemu je mahinalno sklonio prst sa dugmeta čijim se pritiskom plin u upaljaču transformisao u vatru. Ponovo je zavladao mrak. Proveo je nekoliko trenutaka u tami razmišljajući šta i kako dalje, ali i čekajući da se upaljač ohladi i onda ga je ponovo upalio.
Kretao se polako, onoliko koliko mu je to dozvoljavao vid. Svoje kretanje je počeo iz prostorije koja je bila osmougaonog oblika a kojoj se nije video plafon. Stekao je utisak da se prostorija uzdizala do beskonačne visine koju je tama skrivala od njegovog pogleda. U svakom zidu bili su otvori koji su vodili u duge uzane i visoke hodnike. To je zaključio kada je ušao u jedan od otvora iz prostorije u kojoj je otvorio oči i u kojoj se zadesio. Sa svakim njegovim korakom čula se škripa starog drvenog poda.
Onda je zastao i zapitao se.
– Gde se ja to nalazim? Kako sam dospeo ovde? Kakvo je ovo mesto?
Ali opet odgovora na postavljena pitanja nije bilo.
Krenuo je da se osvrće oko sebe usmeravajući plamen u pravcu svog pogleda. Svetlosna treperenja slabog plamena činila su njegov vidik ograničenim i pomalo sablasnim, ali dovoljnim da zaključi da su i prostorija iz koje je krenuo u mrak, ali i beskrajno dugački hodnik u kojem se trenutno nalazio, sa svih strana bili prepuni knjigama koje su se nalazile na ogromnim policama. Gde god da se okrenuo i dokle god mu je vid dopirao ograničen svetlošću vatre iz upaljača, video je knjige. Stotine i stotine, hiljade i hiljade knjiga. Onda je shvatio da se nalazi u nekakvoj biblioteci. Staroj biblioteci. Staroj i sablasnoj biblioteci. I opet se zapitao.
– Gde se ja to nalazim? Kako sam dospeo ovde? Kakvo je ovo mesto?
U jednom trenutku setio se naučno-fantastičnog filma, koji odgledao pre mnogo vremena, a koji mu se urezao u pamćenje. Filma „Kocka“ snimljenog krajam devedesetih godina prošlog veka, koji je govorio o nekoliko ljudi koji su se budili u četvorougaonim prostorijama ne znajući kako su dospeli tu i gde se zapravo nalaze, da bi, kako se odvija film, zaključili da se nalaze u kocki koja se non stop transformisala kroz prostor čineći na taj način ogroman futuristički lavirint. Takođe, svi oni koji su se našli u tom kocka-lavirintu bili su karakterno potpuno različiti, ali sa razlogom smešteni tu gde jesu. Razloge nisu mogli da odgonetnu sami. Bila je to istina koja je bila izvan njihovog poimanja stvari.
I on je bio u sličnoj sitauciji. To je i sam shvatao. Samo što se on nije nalazio u futurističkoj kocki već u staroj biblioteci koja je naličila onoj Ekoovoj iz „Imena ruže“ ili pak Safonovom „Groblju zaboravljenih knjiga“. Ali te spoznaje mu nisu donosile nikakvo olakšanje već su samo čitavu stvar činile još konfuznijom i mračnijom od same tame kojom je i bio okružen.
– Gde se ja to nalazim? Kako sam dospeo ovde? Kakvo je ovo mesto?
Približio se jednoj polici sa knjigama i nekoliko trenutaka razgledao mnoštvo knjiga obuhvaćenih svetlošću plamena. Nije bilo sumnje, bile su to stare knjige, u najvećoj meri kožnih poveza i prilično ishabane. Iz pojedinih su izvirivali delovi požutelih stranica. Ko zna koliko su bile stare. Ponovo osteti vrelinu u svojoj ruci zbog zagrevanja upaljača, ponovo skloni prst sa dugmeta i ponovo zavlada mrak. Sačekao je nekoliko trenutaka da se upaljač ohladi i ponovo ga upalio. Po pojavljivanju plamena krenuo je da kruži svetlošću oko sebe ne bi li uočio još nešto. Tako je primetio fenjer koji je bio zakačen o neki klin o zid na samom ulazu u hodnik. Načinio je dva koraka i dohvatio fenjer i nekoliko trenutaka ga posmatrao i analizirao. Onda ga je protresao i začuo bućkanje tečnosti koja se nalazila u njemu. Znači, fenjer je imao neophodno gorivo koje je omogućavalo da se iskoristi kao osvetljenje. To ga je prilično obradovalo, ali i potvrdilo činjenicu da mesto u kojem se nalazio nije imalo električnu energiju, jer da jeste onda ovaj prastari fenjer ne bi bio potreban. Fenjer je video samo jednom u životu dok je bio kod bake i deke na selu i dok se igrao u oronuloj šupici i ponovo sada posle toliko godina. Ipak, znao je kako funkcioniše i kako se koristi. Plamenom upaljača upalio je jezičak od tkanine te se svetlost vatre pojavi iz fenjera ko zna posle koliko vremena. Tada mu pade na um da je negde pročitao kako je fenjer izmislio Leonardo da Vinči, da pre toga nije postojao. Bio je neizmerno zahvalan tom mističnom geniju iz davnina na ovom izumu koji mu je u ovom trenutku mnogo značio.
Zakačio je fenjer o klin sa kojeg ga je nekoliko trenutaka ranije skinuo da bi oslobodio obe ruke, izvadio je iz džepa paklicu cigareta i zapalio jednu. Uvlačio ju je dubokim udisajima i uživao u dimu koji mu je ulazio u pluća i razbijao taj memljivo-buđavi miris knjiga koji mu se zadržavao u ustima i nosu dok je disao. I onda se setio odakle mu je taj miris ove mračne biblioteke tako poznat. Bio je to miris knjiga koji je osetio odlazeći u biblioteku. Voleo je da čita i redovno je odlazio u to carstvo knjiga. Često je provodio i po tridesetak minuta među policama sa knjigama tragajući za knjigama koje će iznajmiti za čitanje. Često mu se dešavalo da ode u biblioteku ne znajući šta će uzeti za čitanje, da bi se onda bacio u pohod za literaturom tragajući za knjigom koja će ga prizvati. Odatle mu je bio poznat taj miris. Bio je to miris mnoštvo knjiga. Međutim, ovde je taj miris bio znatno intenzivniji, jer sigurno da u ovoj prastaroj mračnoj biblioteci nije bilo dotoka svežeg vazduha i pretpostavljao je da je bilo mnogo više knjiga nego što je bilo u biblioteci u kojoj je odlazio. Kada je cigaretu priveo kraju pljunuo je u dlan i u toj lokvici pljuvačke, proizvodu svog sopstvenog organizma, ugasio cigaretu. Nije želeo da rizikuje sa gašenjem cigarete o pod znajući da je okružen suvim drvenim podovima i policama kao i stotinama hiljada knjiga koje bi i najmanja iskra pretvorila u ogromnu buktinju. Nekoliko trenutaka razgledao je police sa knjigama koje su se uzdizale visoko i gubile u tamu. Gledao je knjige koje su mu bile u vidokrugu koji je omogućavala svetlost iz fenjera. Kao i kada bi se našao u biblioteci očekivao je da ga neka knjiga dozove. I mahinalno uze jednu masivnu knjigu koja je bila nestardarnih dimenzija. Pažnju mu je privukla baš ona koja je bila prilično velikih dimenzija, otprilike metar sa pola metra, sa preko hiljadu stranica. Knjiga je bila u izbledelom kožnom povezu. Na prednjoj stranici bili su utisnuti neki čudni simboli koje nije razumeo. Krenuo je da je lista. Knjigu je spustio na pod jer je bila prilično teška. Fenjer je skinuo sa klina i postavio ga na pod u blizini knjige da bi je obasjavao i samim tim omogućio mu da pogleda šta se u knjizi nalazi. Knjiga je bila napisana nekim čudnim pismom, koje nikad ranije nije video, na starom požutelom pergamentu za koji je imao utisak da će se raspasti dok je okretao stranice. Na pojedinim stranicama bila je i poneka ilustracija pre svega nekih ljudolikih figura sa isuviše izduženim nogama i rukama i glavama koje nisu bile ljudske. Bukvalno su bili neka kombinacija staroegipatskih božanstava i pravoslavnih svetaca, ali nisu bili ni jedno ni drugo. U toj oslabljenoj vidljivosti i igrariji senki koje je izazivao plamen iz fenjera sticao je utisak kao da se ilustracije pomeraju i kreću, kao da će iskočiti iz knjige i napasti ga. Uplašen sve brže je okretao knjigu ka kraju želeći da vidi da li je negde upisana godina štampe pošto na samom početku knjige nije pisalo ništa. Na posletku jednim potezom ruke obuhvativši stotine i stotine strana okrenuo je knjigu do poslednjih stranica. Okretao je tih poslednjih nekoliko listova u više navrata. Nije bilo nikakve godine niti bilo kakvih brojčanih podataka. Ni jedno slovo kojim je bila ispisana ova knjiga nije mu delovalo poznato. Nisu to bili ni hijerologlifi, rune, niti arapsko ili jevrejsko pismo. Jedino što je bio siguran u tom trenutku jeste da je knjiga napisana pismom koje dugo vremena nije bilo u upotrebi, nekim mrtvim možda i zaboravljenim jezikom. Odložio je knjigu na mesto sa kojeg ju je uzeo i dograbio prvu sledeću koja mu je privukla pažnju. Sada je uzeo knjigu u potpunosti drugačiju od prvobitno izabrane, manjih dimenzija i znatno manjeg obima. Knjiga je takođe bila pisana nekim nepoznatim pismom, koje se razlikovalo od pisma iz ogromne knjige koju je nekoliko trenutaka ranije listao. I u ovoj knjizi bile su ilustracije, ali sada su u pitanju bili čudni geometrijski oblici sačinjeni od krugova, spirala, sfera, trouglova, piramida, kupola, kocki, trapeza… koji su izlazili iz dimenzija i percepija koje je do sada viđao. Ipak, nigde nije bilo brojeva… A opšte je bilo poznato da su brojevi bili jedan univerzalni jezik. Bez obzira kojim se jezikom govori, čita i piše, brojevi su u svakom razumljivi. 1 je 1 i 0 je 0 na bilo kom jeziku. Značenje je isto. Ali i ovim knjigama nije bilo brojeva što ga je prilično iznenadilo. Nije bilo čak ni brojeva stranica, što beše još čudnije.
Nekoliko trenutaka je razmišljao i nakon što je knjigu vratio na policu odakle ju je uzeo krenuo je da korača niz hodnik u sve dublju tamu ne znajući kuda ga to hodnik vodi. Dugo je koračao niz hodnik. Izgubio je osećaj za vreme. Nije znao da li je koračao tri minuta ili tri sata. Čak je stekao utisak da se vreme u toj mračnoj biblioteci drugačije odvijalo. Hodnik je bio neverovatno dug. Ili je on stekao takav utisak. Pitao se hoće li se ikada završiti, da bi odmah potom usledio odgovor na tu njegovu pomisao. Hodnik ga je odveo do jedne ogromne dvorane, odakle se dalja staza račvala na tri strane. On zastade i fenjerom krenu da osvetljava oko sebe. Međutim, slab intenzitet plamena nije mu omogućavao da vidi mnogo. Ono što je uspeo da zaključi jeste da je stigao u neku ogromnu prostoriju koja je najverovatnije bila centar biblioteke. U jednom trenutku video je jednu drvenu polugu koja je stajala na samom ulasku u ovaj ogromni prostor. Delovala je kao da lebdi u tami. Prišao joj je i posmatrao nekoliko trenutaka. Razmišljao je da li da je aktivira i šta će se dogoditi nakon što to učini. Šta ako aktivira neki mehanizam koji će pokrenuti neku zamku, kao što je to bio običaj u filmovima tipa Indijana Džons koje je kao klinac obožavao da gleda. Povukao je mehanizam i samo se začula škripa i neka mehanička buka koja je krenula da se širi čitavim tim mračnim beskonačnim prostorom. Aktivirao sam nekakav mehanizam, pomislio je u trenu. Onda se nedaleko iznad njegove glave pojavila svetlost. Nekakav svetlosni krug krenuo je da treperi iznad njegove glave. Nije stigao da shvati šta se upravo dogodilo kad su po ogromnom prostoru počeli da se pojavljaju svetlosni krugovi jedan za drugim, nekim neobičnim redosledom i polako sa svakim pojavljenim krugom da smanjuju mrak. Prostor je bio ogroman. Što u visinu što u širinu. Nije se video kraj. A svetla su se i dalje pojavljivala. Prostorija ih je bila prepuna. Ti mali krugovi svetlosti podsećali su ga na umanjena sunca. Imao je utisak da se nalazio u prostoru sa milion malih sunaca. Tek sada mu ništa nije bilo jasno. Bio je ubeđen da sjaj tih malih sunaca nije bio produkt električne energije, ali šta je onda proizvodilo njihov sjaj ako ne struja? Njihova svetlost omogućila mu je da spozna grandioznost prostora u kome se nalazio.
Neminovno je opet usledilo pitanje.
– Gde se ja to nalazim? Šta je sve ovo? Kako sam dospeo ovde?
Svetlost izazvana mnoštvom malenih svetlećih krugova nije u potpunosti osvetlila biblioteku, vladao je polumrak, ali on je mogao da shvati i vidi gde se nalazi. Hodnik koji ga je doveo do račvanja granao se u tri smera. Put pravo vodio je na spiralno stepenište koje se dizalo visoko i kojem se nije video kraj. Mogao je samo videti spiralno zavijanje svetlosnih tačkica koje su osvetljavale stepenište kako se gube u visinu. Smerovi levo i desno vodili su svojim putem ponovo do daljih račvanja koja su ili vodila do novih spiralnih stepenica ili daljih račvanja. Bio je to čitav kompleksan sistem spiralnih stepeništa i raskršća puteva. I sa svih strana bile su police sa knjigama koje su pratile stazu. On je ostao bez teksta. Ovo je beskonačna biblioteka. Ovo je lavirint. Spiralni lavirint iz kojeg nikada neću moći da izađem. Uplašio se od te pomisli, ali i naterao sebe da krene u akciju.
Ugasio je fenjer, jer mu više nije bio potreban. Ipak, poneo ga je sa sobom u slučaju da se ponovo nađe u mraku, u slučaju da mnoštvo ovih malih sunaca prestanu da daju svetlost.
Odlučio je da krene spiralnim stepeništem, jer je bio ubeđen da ako bi krenuo putem levo ili desno, pre ili kasnije, opet bi stigao do nekog drugog spiralnog stepeništa koje je uvojito vodilo ka nebu, u polumrak. Koračao je lagano, stepenik po stepenik. Sa svakim njegovim korakom začulo se krckanje suvog i starog drveta od kojeg je bio sačinjen čitav ovaj mračni prostor. To krckanje prilikom koračanja činilo ga je nespokojnim, jer se bojao da stane svom težinom i silinom na drveni stepenik misleći da će to dovesti do pucanja stepenika. Zato se peo oprezno. Ni sam nije mogao da razazna koliko se dugo penjao, ali nakon što se uspeo na određenu visinu zavojnog stepeništa ponovo je naišao na račvanje u tri pravca. Stepenice su i dalje vodile spiralno uvis, ali se put ponovo odvajao levo i desno i u jednom polukrugu gubio u polumraku. Knjige su bile svuda. Ta konstrukcija je formirala jedan kružni i spiralni lavirnih sačinjen od knjiga. U to je tada bio uveren. Na tom račvanju na početku svake drvene staze koja je vodila u univerzum knjiga stajala je drvena pravugaona tabla sa natpisom koji opet nije uspeo da odgonetne. Odlučio je da se ne odvaja sa stepeništa i da nastavi da se penje. Nije želeo da pogleda ni jednu od knjiga koja se nalazila na tim ogromnim policama kamufliranim polumrakom, jer je bio ubeđen da bi opet odabrao neku knjigu iz koje ne bi ništa mogao da dozna, jer je sigurno bila ispisana nekim pismom koje nije razumeo. Zato je nastavio da se penje. Zavojno stepenište nije imalo kraja. Posle određenog broja stepenika koje je prešao pojavljivala su se nova račvanja istovetna prvobitnom samo su natpisi na pločama koja se stajale na početku svake staze bili različiti i njemu u potpunosti nerazumljivi. Nastavljao je da korača i da se penje. I dalje se nije video kraj stepeništa. Stekao je utisak da su račvanja postajala sve učestalija. Razlikovali su samo različiti simboli kojima su bile obeležene staze koje su vodile u raznim pravcima i nivoima te ogromne tajanstvene bilblioteke. Polako se umarao dok se penjao. Otežano je i disao. Pomislio je da to oteženo disanje nije bilo izazvano samo zamorom usled uspinjanja nego i manjkom kiseonika koji je bio neophodan za gorenje plamena mnogobrojnih lampi koje su obasjavale ovu mističnu spiralnu biblioteku. Pod uslovom da su lampe radile na principu plamena.
– Šta ću da radim ako sagori sav kiseonik? Ugušiću se. Umreću.
Te pomisli naterale su ga da ubrza sa uspinjanjem u nameri da konačno pronađe izlaz iz ovog lavirinta sačinjenog od milion knjiga. Dok je koračao sve manje je obraćao pažnju na okolinu prepunu knjiga. Misli su mu bile okupirane mnoštvom pitanja, sumnjama, zebnjom. Ponovo se pojavio strah. Povremeno bi zastao da se odmori i dođe do daha, jer sve teže je disao. U jednom trenutku, dok je pravio pauzu i odmarao se od dugog penjanja, počeo je da se osvrće oko sebe i gleda dole niz stepenište pri čemu je primetio nešto što ranije nije uočavao. Sav taj put koji je prešao, sav taj uspon, koji je sada bio ispod njega, za koji je utrošio prilično svog vremena, snage i truda, bio je u potpunom mraku. Pogledao je iznad sebe prostor u koji su još višlje vodile spiralne stepenice i video da svetlost koja i dalje isijava iz kružnih svetiljki obasjava jedino prostor koji je bio iznad njega. Prostor koji je bio ispod, bio je u mraku. U mrklom mraku. To ga je malo zbunilo i uplašilo. Kako i zašto? Ali i nateralo ga da nastavi sa uspinjanjem. Od tog trenutka, kada je to shvatio, obuzeo ga je nekakav čudan osećaj da se dešava nešto natprirodno i nešto što nikada ranije u životu nije iskusio. U nekoliko navrata učinilo mu se kao da čuje nešto. Kao nečije teško disanje. Hroptanje. To mu je unelo još veće nespokojstvo. Osvrtao se oko sebe i jedino što je video ispod sebe bio je mrak. Mrak koji se uspinjao zajedno sa njim. U jednom trenutku pomisli da krene da se spušta da vidi hoće li se pojaviti svetlost. Zato ponovo izvuče upaljač iz džepa i ponovo upali tkaneni jezičak u fenjeru. Plamen zaigra iz fenjera i krenu svoju svetlostnu igrariju. On usmeri svetlost niže prema spiralnom stepeništu uz koje se nekoliko trenutaka ranije uspeo u nameri da bi obasjao mrak za koji je imao utisak da mu se približava sa svakim njegovim načinjenim korakom. Međutim, svetlost nije uspela da osvetli taj mrak. Učinilo mu se da je tama upila svetlost i progutala je. To ga dodatno zbuni i unese mu prilično nespokoja. Odustao je od namere da se spusti i proverava bilo šta u tom mraku, jer nešto mu je govorilo da bi i njega mrak progutao i apsorbovao u sebe baš kao što je to učinio sa svetlošću fenjera. Ugasio je fenjer vraćanjem jezička u unutrašnjost te stare lampe i užurbano nastavio da se penje nadajući se da će uskoro naići na kraj stepeništa. U tom svom sada već histeričnom uspinjanju sve se češće osvrtao iza sebe i gledao na dole u mrak koji je bio sve bliži i kako mu se činilo sve gušći i neprozirniji.
Proganja me mrak. Progutaće me. Umreću. Moram pobeći odavde.
Dahtanje koje je čuo postajalo je sve glasnije i sve učestalije. Sada mu se čak činilo da je čuo i nekakva šaputanja koja su dopirala iz mraka. Jeza i strah su ga prožimali, ali nije prestajao da se uspinje spiralnim stepeništem.
Proganja me mrak. Progutaće me. Umreću. Moram pobeći odavde.
Počeo je da preskače po nekoliko stepenika. Više nije obraćao pažnju na krckanje drveta koje je nastajalo njegovim užurbanim penjanjem. U tom pokušaju da pobegne od mraka prošao je nekoliko račvanja koja su vodila ovu tajanstvenu prostoriju u mnogo pravaca i ka svim nivoima. Međutim, dok se mahnito i užurbano penjao pokušavši da pobegne od nečega nepoznatog što ga proganja, nije obraćao pažnju ni na šta drugo već je samo bio fokusiran da se popne što više. Da je kojim slučajem obratio pažnju na račvanje i natpise koji su stajali na početku svakog račvanja primetio bi da su se natpisi menjali i da su oznake i ispisi na pločama sada već mogli da budu prepoznati i rastumačeni, jer su se najpre pojavljivali neki drevni simboli koje je imao prilike ranije da vidi, a kasnije i poznati alfabeti. Međutim, strah je učinio svoje i on je u tom svom bekstvu bio fokuisran samo da se što više uspenje. Ali što se on brže penjao stepeništem, brže se penjala i tama. On je pokušavao da pobegne od tame, a ona je kao senka uvek bila tu za njim.
Bio je premoren. Znojav do gole kože od silnog napora koji je uložio u svoj pokušaj bekstva. Sve teže je disao. Osećao je da je kiseonika bilo sve manje. Počeo je da mu manjka vazduha. Vapio je za vazduhom. Počeo je da se guši. Ili je takav utisak imao. Pao je na kolena. Počeo je da kašlje i krklja. Mrak se sve više uspinjao ka njemu. Šapat i disanje tame je postalo intenzivnije. Sada je sve više zvučalo kao tiho režanje mnoštva nemani. Tama ga je okružila sa svih strana. Sve oko njega počelo je da se trese. Osetio je kako se prostor sužava kao da ga mrak koji mu se sve više približavao sve više pritiska. Uplašio se, zatvorio oči i počeo da se moli za svoj spas i svoju dušu.
– Bože, molim te, pomozi mi. Molim te spasi me. Neću da umrem. Neću da umrem. Molim te spasi me ovog mraka.
Onda ga je progutao mrak i nestade sva svetlost.
***
Iznenada je otvorio oči. Kao da se probudio. A ni sam nije bio svestan da li je uopšte i spavao. Jedino što su njegove oči videle bio je mrak. Neprozirni mrak. Uzdigao se u polusedeći položaj i tada je shvatio da se nalazi u svom krevetu. Osvrnuo se nekoliko puta oko sebe da bi to potvrdio i tek kada mu se oko priviklo na tamu video je da i nije bio mrkli mrak, da je ipak bilo određenog intenziteta svetlosti koji mu je omogućavao da sagleda neke stvari oko sebe. Shvatio je da se nalazi u svojoj spavaćoj sobi i da je sve to bilo samo ružan san. Košmar. Tu činjenicu potvrdilo mu je i ritmično disanje supruge koja je mirno spavala kraj njega.
– To je bio košmar. Mislio sam da ću umreti. Nikad nisam sanjao tako nešto. Govorio je sebi sav unezveren i uplašen.
Bio je uveren, da se nije trgao iz sna, da bi umro u snu, da bi u trenutku kada ga je prekrio mrak nastupila i smrt. Pokušavao je da se smiri i ponovo zaspi, ali to nije bilo moguće. San mu je uneo prilično nespokojstva i nervoze te je znao da je kraj spavanju. Dograbio je telefon koji se nalazio na komodi pored kreveta. Pritisnuo je dugme sa strane i svetlost sa pravugaone pametne naprave obasja prostoriju. Bilo je 3:11 h. Nema ništa od spavanja. To je potvrdio sebi.
Iz tog razloga ustao je iz kreveta i izašao iz spavaće sobe. Otišao je do kuhinje, stavio za kafu, seo u stolicu za kuhinjskim stolom. Na stolu je stajala paklica sa cigaretama i upaljač. Izvadio je jednu cigaretu, stavio je u usta i zapalio je istim onim upaljačem kao iz sna.
Kakav san, pomislio je još jednom. Kakvo je ono mesto bilo. Čudna biblioteka. Baš kao Ekooova iz Imena ruže ili Borhesova Vavilonska biblioteka ili kao Safonovo Groblje zaboravljenih knjiga. Ali zašto sam sanjao sada kada sam te knjige odavno pročitao? I šta treba da znači taj san?
On je uvek obraćao pažnju na svoje snove i uvek im je pronalazio neki smisao. U jednom izvesnom smislu bili su mu mala predskazanja koju su mu nagoveštavala događaje koji će uslediti. Kako je bio prilično načitan i imao pozamašnu ličnu biblioteku, to mu je omogućavalo da gotovo uvek uspe da dešifruje svoje snove i pronađe njihove uzroke, ali i poruke koje nose. U najvećem broju slučajeva u pitanju su bila dešavanja iz stvarnog života koja su bila pretočena u nadrealno i simboliku. Ali smisao nikad nije promakao i uvek je znao da će mu se shodno konkretnom snu dogoditi nešto lepo ili nešto loše. Nije znao šta će mu se to tačno dogoditi, ali snovi su to uvek nagoveštavali i u tome nije bilo greške.
Međutim, u ovom slučaju nije imao odgovor na pitanje: Šta mi to poručuje moj san? Otišao je do svoje biblioteke i uzeo ciklus „Groblja zaboravljenih knjiga“ Karlosa Ruisa Safona koji je zauzimao počasno mesto u njegovoj biblioteci baš zato što ga je mesto u kojem se našao u svom snu u najvećoj meri podsećalo na Safonovo Groblje zaboravljenih knjiga. Počeo je da lista Senku Vetra, Igru Anđela, Zatočenika Nebesa i Lavirint duhova i čita pojedine delove koji su se odnosili na pomenuto Groblje knjiga sve u cilju rastumačenja svog sna. Polako je pio kafu, drugu po redu, pušio i čitao kada je alarm počeo da se oglašava iz njegovog mobilnog telefona. Bilo je vreme za ustajanje za odlazak na posao. 06:30. On je samo isključio zvonjavu i kiselo se nasmejao i otišao da se umije, opere zube i spremi za posao.
Ništa nije uspeo da otkrije povodom sna koji ga je probudio usred noći i nije mu dao da spava. Ono što je bilo sigurno san ga je ponovo uputio na Safonove romane za koje je rešio da ih ponovo pročita nadajući se da će ponovnim čitanjem pronaći objašnjenje za svoj san.
Seo je u auto i otišao na posao. Radio je punom parom iako mu se spavalo. Bio je umoran i gotovo da mu je padala glava, ali znao je ako se ne usredsredi na posao da će ga stići umor i nespavanje i da će mu biti još teže.
Onda je odlučio da napravi malu pauzu. Da popije kafu i ispuši cigaretu. Skuvao je kafu, srkao je vrelu, uvlačio duboke dimove cigarete i listao fejsbuk u svom mobilnom telefonu. Bila je to rutina koja ga je opuštala i odmarala. Brzo je prelazio ispred mnoštvo objava koje su objavljivali njegovi virtuelni prijatelji, stranice i profili koje je pratio. Mnoštvo bespotrebnih informacija koje nikom ništa nisu značile i koje su bile u većini slučajeva neke nebuloze. I onda je pročitao najnoviju vest. Bio je šokiran. Nije mogao da veruje. Odmah je otvorio link koji je opširnije govorio o tome. Prilično se uznemirio. Ušao je na gugl i na engleskom počeo da unosi podatke o onome što je upavo pročitao. Želeo je da proveri istinitost pročitanog sa nekog stranog medijskog portala ili magazina, jer je dobro znao da su mnogi domaći mediji izmišljali i uveličavali priče samo zbog povećanja čitanosti pa samim tim i zarade.
Međutim, i strani mediji su o tome izveštavali. Bila je stvarno šokantna vest. Španski pisac Karlos Ruis Safon, autor svetskih bestelera iz ciklusa Groblja zaboravljenih knjiga premino je 19. juna 2020. godine. Jedan od njegovih omiljenih pisaca je napustio ovaj svet. Pobledeo je i ostao bez glasa. Počeo je da drhti i da se preznojava. Konačno je otkrio značenje svog sna. Postao je svestan da je Safon preminuo sinoć dok je on sanjao mističnu biblioteku. Tama koja ga je proganjala, jurila i na posletku progutala bila je smrt. U trenutku kada je u snu nastupila tama umro je Karlos Ruis Safon. Tako je i nastala ova priča. Neka mu je večna slava!
Priča je objavljena u knjizi Miljana Ristića – Vizije – II izdanje, 2025. godine