Dobro je biti glup. Glupaci žive, dok pametni umiru.
Sandra Njuman
Orvelov kultni distopijski roman 1984. je jedan od najuticajnih i najznačajnijih romana dvadesetog veka, koji je i danas prilično aktuelan i inspiritavan. Možda više nego ikada pre. Roman je uticao na sve vidove umetnosti: književnost, muziku, film i na taj način ambijent i atmosferu iz „Orvelijane“ ugradio u buduća umetnička dela koja su se bavila tamnom stranom ljudskog društva u budućnosti, pa čak i u sadašnjosti. U tom smislu Orvelova 1984. je izučavana i analizirana. Pisane su knjige, snimane emisije, rađene studije, vođene debate i polemike.
Shodno tome nije nikakvo čudo što se pojavio još jedan roman koji se temelji na 1984. Međutim, ovog puta je u pitanju roman varijacija Orvelove 1984. Sandra Njuman je napisala roman Džulija koji se bavi ljubavnicom Vinstona Smita, protagoniste romana 1984, i njenim doživljajem i viđenjem svega onoga što se dešavalo i što je Orvel prikazao u svom najpoznatijem književnom delu. Znači, u pitanju je pogled na 1984. iz ugla žene. Iskren da budem, nisam čuo ni za spisateljicu ni za njen roman. Ali čim sam u knjižari ugledao knjigu i na korici pročitao referencu koja upućuje na Orvela i 1984, odmah sam je kupio i krenuo sa čitanjem.
Bio sam prilično skeptičan prema romanu dobro znajući kakvo delo je Njumanova rešila da preuređuje i nudi drugačije poglede, doživljaje i interpretacije. Pomislio sam ili je luda ili previše samouverena i hrabra jer samo takvi mogu da se osude na jedno takvo „svetogrđe“. Tome u prilog išlo je i saznanje da je jedna žena već napisala roman o nezavidnom položaju žene u distopijskom društvu koji je stekao svetsku popularnost i koji je ekranizovan u seriju koju su pogledali milioni gledaoca širom sveta. Svakako da je reč o Margaret Atvud i romanu Sluškinjina priča. U tom smislu roman Džulija mi je delovao kao jedna nemoguća i pretenciozna misija. Šta je to mogao još jedan distopijski roman da nam kaže i prikaže što već Orvel i Atvud nisu?
Ovo pitanje jeste i ključno za ovaj roman ali neću vam reći odgovor, sem da me je roman prilično namučio dok sam ga čitao. Pre svega, to je ta atmosfera i situacija iz Orvelove Okeanije. Nije tu ništa novo ponuđeno i predstavljeno. Recikliranje odavno poznate ideje dehumanizovanog društva. Totalitarna država u kojoj policija misli širi strah i teror, kontroliše ljudsko ponašanje i mišljenje, u kojoj su uništene sve institucije zaključno sa porodicom, a telekrani koje gledaš i koji te gledaju povećavaju stepen mentalnog ropstva ljudi i u potpunosti lišavaju individualnost i privatnost. Država u kojoj je iskorenjena ljubav i poverenje među ljudima, diktatura u kojoj su svi građani sluđeni, slepo i bezuslovno pokorni i poslušni Partiji.
O tome je pisao Orvel, o tome je pisala i Njumanova samo posle više od 7 decenija. Možda je ovaj roman trebalo napisati pre mnogo godina, ovako, posle tolikog protoka vremena, nekako mi deluje da je isuviše kasno za novu verziju 1984, bez obzira što je roman prikazao i opisao neke nove momente, vraćao se u prošlost i budućnost nakon dešavanja sadržanih u Orvelovom remek-delu.
Na primer, Margaret Atvud je roman Sluškinjina priča napisala 1985. godine, godinu dana kasnije u odnosu na Orvelovu godinu sadržanu u naslovu. Knjiga Antoni Bardžisa 1985. objavljena je 1978. godine a nastala je inspirisana i u čast Orvelove 1984. Knjiga se sastoji iz dva dela. Prvi deo je sastavljen od eseja i intervjua sa Bardžisom i u najvećoj meri odnosi se na objašnjenje i analizu romana 1984. dok je drugi deo knjige je roman koji se dešava te neke 1985. godine u Engleskoj koja je za tu priliku nazvana Tukanija.[1]
Roman Džulija prvi put je objavljen 2023. godine. Smatram da je to isuviše kasno jer za tih 74 godina, koliko je tačna vremenska razlika između nastanka ova dva romana, mnogo toga nam se izdešavalo što je Orvel pisao i predviđao. Nema potrebe da se to ponavlja, pa makar to bilo iz drugog ugla jer je ta nekadašnja fikcija i distopija sa stranica romana odavno postala naša realnost koju živimo.
Takođe, veoma bitno za čitanje ovog romana je činjenica da se treba dobro poznavati Orvelova 1984. da bi se mogla čitati Džulija jer mnogo je referenci koje se nadovezuju. Ako na stranu stavimo Velikog brata, Policiju misli, objašnjenja šta su Ministrarsvo istine, Ministartsvo ljubavi, Čas mržnje, Englosoc… u romanu su korišćeni i termini iz Novogovora kao što su dobromisao, zlomisao, zloseks, dobroseks, staromisao, logodmor, ministin, prolokljuk, polmis… čije je značenje objašnjeno u Orvelovom romanu, u najvećoj meri u dodatku romana koji se odnosi na Novogovor.[2] Bez tog predznjanja Sandrin roman neće biti shvaćen na način na koji je to neophodno. Dakle pre čitanja Džulije neophodno je pročitati 1984, ako ima onih koji ga nisu pročitali. Tu se opet javlja ona dilema: Ako već moram da čitam Orvela zašto bih ponovo čitao neki drugi roman koji se na njemu temelji? Nije li to izmišljanje tople vode i pričanje već odavno ispričane priče o kojoj svi sve već znaju ili misle da znaju?
Nije baš tako jednostavno dati odgovore na ova pitanja, zato da se ne bismo pogrešno razumeli, ne želim da kažem da ne pročitate ovaj roman. Pročitajte ga! Sam pokušaj spisateljice da se upusti u takvu nemoguću misiju je za pohvalu i poštovanje. Na stranu da stavimo da je ipak čitaocima ponudila dobar distopijski roman koji je iz drugog ugla dao pogled i analizu te večite diktature u kojoj čizma gazi ljudsko lice zauvek[3].
Kao prvo, ona je sagledala tragediju pojedinca očima glavne junakije Džulije Vodring koja je bila ljubavnica Vinstona Smita. Ako je Orvel prikazao Vinstonovo stradanje onda je Njumanova iznela Džulijinu tragediju. U toj ženskoj strani 1984. Sandra je bila beskompromisna i surova. Uspela je da dočara taj orvelovski ambijent i atmosferu romana, da nadogradi i upotpuni narativ i iznese drugu stranu medalje pred čitaoce. Sad što su obe strane medalje tamne, to je priča za sebe. U svojoj naraciji Njumanova je uspela da baci drugačije svetlo na Vinstonov lik ali je u najvećoj meri prikazala stradanje žene u tom okrutnom i nemilosrdnom društvu u kojem je jedino bitna Partija.
Dakle, Džulija je roman koji prikazuje stradanje i žrtvu žene u toj tiraniji i partokratiji kroz prikaz života glavne junakinje, počevši od njene mladosti i odrastanja pa do sadašnjosti u kojoj se roman i odvija. U tom smislu roman odstupa od uzora na osnovu kojeg je i nastao i unosi nove delove koji pred čitaoce iznose ono što Orvel nije opisao u svom čuvenom romanu. To 1984. čini još strašnijom jer saznajemo da su žene još veće žrtve tog totalitarnog sistema. To se potvrđuje kroz prikaze svega sa čime su žene bile suočene: nemilosrdna zlostavljanja, inferiornost i nedostatak fizičke autonomije, neželjene trudnoće, abortusi, veštačka oplodnja semenom Velikog Brata radi stvaranja Velike budućnosti nacije, podvođenje i prostituisanje u cilju špijunaže… Ukratno rečeno užas i strahota. Možda mi je zato i bilo teško i mučno da čitam roman.
I onda je na red došla soba 101 i mučenje sa pacovom. Isto kao i u Orvelovoj 1984. Samo mnogo strašnije. Bio sam užasnut. Sama pomisao da postoji jedno takvo društvo i sistem vladavine u kojem se nad ljudima sprovodi represija, ponižavanje, degradiranje, zlostavljanje, indoktrinacija, dehumanizacija i tortura na tom stepenu, me plaši i užasava baš zato što mi se sve više čini da ova naša civilizacija ide ka tome. Razvoj tehnologije to sve više ubrzava.
Zatim, Njumanova je u opisu seksa otišla korak dalje u poređenju sa Orvelom, ali ovde se svakako treba imati u vidu činjenica da je 1984. napisan 1949. godine i da je tada bilo gotovo nezamislivo pisati na taj način o seksu. U Džuliji ima eksplicitnih opisa koitusa kroz jedan pornografski prikaz, što je i verodostojan izraz da se iznese takav jedan odnos između dva ljudska bića u kojima ne postoji ni mrva ljubavi i kojima je seksualni čin zapravo jedini način da iskažu malo nežnosti i bliskosti.
I u izgradnji Novogovora Njumanova je dala doprinos. Izmislila je neke nove reči koje su bile vulgarnije od izvornih: glupogovor, guzicamisao, višedobrapička… što bi u izvesnom smislu bio podsmeh toj tiraniji i izraz slobodnog, visprenog duha.
Feministički aspekt romana
Orvel je dugo godina unazad na meti feministikinja zbog navodnih tvrdnji da je bio ženomrzac što se može zaključiti iz njegovog kultnog romana. Te tvrdnje se potkrepljuju negativnom karakterizacijom ženskih likova u romanu, (žene proli koje se spominju u romanu, Vinstonova otuđena supruga i na posletku Džulija kao glavni ženski lik), koje je on prikazao kao neobrazovane, glupe i promiskvitetne[4]. Zatim odustvo kritike i prikazivanja rodne nejdanakosti u sveopštoj kritici strukture moći sa mnoštvom citata i primera iz romana koji otkrivaju Orvelovu latentnu mizoginiju.[5]
Neke teorije idu toliko daleko da tvrde je Orvel ideju za 1984. ukrao iz pesme svoje bivše supruge, pa se čak i to povezuje sa njegovim navodnim ženomrstvom.[6]
Suzana Hamilton kao Džulija u filmskoj adaptaciji 1984.
Roman Džulija je objavljen 2023. godine i odmah je svrstan u feminističko štivo koje zastupa pravo žena i vraća lik žene na pravo (zasluženo) mesto u romanu 1984. Iskren, da budem čista glupost. Ili je to samo marketinški potez da se privuče pažnja i zainteresuje što veći broj čitalaca. Niti je Orvel bio mizogin niti je Sandra feministkinja osvetnica. Ja to nisam mogao da zaključim čitajući ova dva romana. U pitanju su dva odlična književna dela koja se nadovezuju i dopunjuju. Ja ih tako posmatram. I to je jedino ispravno i objektivno posmatranje. A sve izvan toga je raspiranje netrpeljivosti i mržnje.
Ili kao što je Njumanova naglasila u romanu:
Mržnja je najveće dostignuće čovečanstva. Sva ostala osećanja – ljutnja, pohlepa, majčinska ljubav, strah, radoznalost – zajednička su nam sa životinjskim svetom. Samo je mržnja ljudska. Nijedna niža životinja ne može pristupiti njenim misterijama. Životinja može da oseti kratkotrajni bes, ali nikad mržnju. Zbog toga je moralna nula; dobrota ne može postojati bez mržnje. Čovek mrzi kad dobro u njemu prepozna zlo. Mržnja je dobrota na delu. A bez dela, bez delovanja, dobrota je puki leš dobrote.
Samo je mržnja dobra. Možda će buduća ljudska bića razviti neku još višu sposobnost, čistiju i nemilosrdniju. Ali zasad, ovo je najviše od onoga što je ljudsko: mrzeti i biti vođen mržnjom.
[1] Miljan Ristić – eXperiment u kome je sve moguće: Da li je Bardžisova 1985. nastavak Orvelove 1984?, autorsko izdanje, 2021, str. 207
[2] Novogovor je bio zvanični jezik Okeanije, stvoren da bi zadovoljio ideološke potrebe englsoca, ili engleskog socijalizma.
Svrha Novogovora je bila ne da samo da sredstvo kojim bi se izražavala filozofija i duhovne navike sledbenika englsoca nego da onemogući sve ostale načine mišljenja. Namera je bila da, kad Novogovor bude prihvaćen jednom zauvek a Starogovor zaboravljen, svaka jeretička misao — to jest, misao koja bi bila u neskladu s principima englsoca — bude doslovno nepomisliva, bar u onoj meri u kojoj zavisi od reči. Rečnik Novogovora je bio sastavljen tako da da tačan i često veoma suptilan izraz svakom značenju koje bi član Partije legitimno želeo da prenese sagovorniku ili čitaocu, isključujući pri tom sva druga značenja kao i mogućnost da se donjih dođe posrednim putem. To se postizalo delimično izmišljanjem novih reči, no pre svega izbacivanjem nepoželjnih reči i uklanjanjem neortodoksnih značenja iz preostalih reči; čak uklanjanjem svih sekundarnih značenja ukoliko je moguće. (Džordž Orvel – 1984, Principi novogovora, Kontrast, 2016, str. 237)
[3] Upućuje na poznati citat iz 1984: Ako hoćeš sliku o budućnosti, zamisli čizmu kako gazi ljudsko lice – zauvek.
[4] Madeleinereads.com: Was George Orwell a misogynist
[5] Medium.com: It was always the women misogyny in 1984
[6] Dailymail.co.uk: Was Orwells 1984 wifes idea Thats suggestion new biography