Ivan Potić – Tunel na kraju svetla

Tek što sam izašao iz 1994. godine spopali su me problemi kojima se bave poststrukturalisti. Nakon toga sam izgubio volju, veru i nadu, a potom i struju. Bio sam u mraku, a u mraku ne možeš da radiš ništa osim da se prisećaš malo većeg mraka, u mom slučaju taj veliki mrak je bio onaj iz 1992. godine. Povremeno bi se u tom strašnom mraku upalila neka šibica, tek da bi gledaoci mogli da se uplaše. Koji gledaoci? Pa gledaoci izvršenja smrtne kazne, dekapitacije mladosti, utamanjivanja nade, svi oni musavi šusteri, abadžije, kazandžije, kovači, vunovlačari na čelu prekih sudova, koji su tako uživali u posmatranju tuđe nesreće. Narodni tribuni, kako ih ružno zovu.

***

Putovao sam 17 sati od prestonice do moje kasabe nakon što mi je neki kreten vratio indeks i rekao mi da moram još da učim. Voz je mirisao na mokraću, a da li se voz koji miriše na mokraću može svrstati u lepe uspomene. Ne znam, miris tuđeg urina nadvladao je miris uspomena. Tad još nije bilo pametnih telefona, interneta, fejsbuka, jela su imala aromu, a ljudi ideje. Nije bilo književnosti na kiosku, nisi mogao da prelistavaš knjige, već samo novine, i to isključivo onaj deo sa čituljama. U vozu se bolje razmišlja o protraćenosti sopstvenog života i ukletosti mesta sa kojeg si krenuo. U mizanscenu uma, koji je postajao tečan, nalazila se i lepa slika Serene Grandi. Lažem. U glavi mi je bila samo železnica iz romana Lava Tolstoja, para, zapravo, iz one lokomotive, para koja pokriva ljude i točkove, kao i nekoliko udžerica pored pruge iz kadrova Žike Pavlovića. Nije tu bilo mesta za dojke. Sve se to nekako smešalo u mojoj ćoškastoj tintari, kojoj su očigledno nedostajale endorfinske baterije. Sad ne mogu jasno da se setim kad je odumiranje počelo. Možda 1995. godine.

***

Ostavljena otvorena slušalica iz 1997. Na televiziji je bio film Bokser sa Danijelom Dej Luisom i Emili Votson. Sad me taj film podseća na slomljeno srce i izdaju. Ali, već sam bio probušeni balon. Vožnja autobusom iz naselja zombija po kiši, ponovo telefon, u njemu nepoznati glas. Nemoć, paranoja, bes i gađenje, tim redosledom. Gde se sakrio onaj mali veseli čovečuljak u čijoj je kosi vetar svirao simfonije… Možda je taj dečak poslednji put viđen 1990. Već 1997. ga nije bilo. Slušalicu je spustio neko drugi. Neko drugi je potom i odlučio da protraći još nekoliko života, da amputira još nekoliko udova, da se odljubi i odustane. Ne ja. Neko drugi.

***

Beše 1998. u nekom parku neki čovek, već otežao za pticu, još uvek čovek, ne mašina, zbunjen i zapitan. Mali za dinosaurusa, nejak za aždaju, idealan za dokumentarac o glečerima. Čini mi se da je taj čovek posle bio nastanjen na nekoj periferiji Beograda. Jedne noći je ničim izazvan tri puta osetio mir i spokoj, čak i nešto nalik na sreću. Smejao se. Pio je čaj sa rakijom. Bio je lep, bez ožiljaka. Možda se sreća mogla pronaći samo u selu, u buhtlama, pod čaršavom, dok su bombe padale. Nije to smelo da se kaže. Uostalom, bombe su bile dežavi. I polaganje ispita dok je gorela trafo stanica na Bežaniji, apsurd i jeza, u neznanju je moć. Jutra bez ptica. Bilo kakvi osećaji bolji su od ovog mučnog podrigivanja besmisla. Kako to da je taj čovek bio srećniji pod bombama. Ne razumem.

***

Nevešto izvrdavanje istine. Nema u tebi više ničeg, a mislio si da možeš da dobiješ sve. Teško. Gradske devojke traže optimizam i snagu, ne priče vijetnamskog veterana, ne njegovu gorčinu. Ne kopanje po uspomenama. Dionizijsko ludilo, bezobrazluk i grabež gusara, besprizornu njušku koja bezočno laže. Vonj pobednika.
Nežno srce serijskog ubice. I lepu reč.

***

Svaki početak je kraj, mada će neki reći suprotno. Treba se okrenuti lepim stvarima, treba maštati iako više nema kapaciteta za to, treba od lima napraviti raketu, otisnuti se u kosmos, zaroniti na dno okeana, popiti kafu na najvišoj planini… Treba pronaći svetlo. Treba prestati sa bulažnjenjem. Rečenice i reči treba birati pažljivo, tako da se čitaoci ne osete ugroženim. Koji čitaoci? Više nema čitalaca. Bilo ih je možda 2012. godine, a onda su izumrli. Bilo je nekoliko zabeleženih slučajeva epidemije pismenosti i u 2016. godini. Jedan je čovek, pročitao sam na netu, citirao Emila Siorana 2018. Tad su bibliotekari pokušali državni udar. Danas postoje samo korisnici informacija.

***

Došli smo konačno do duplog dna. Mada, uveravaju nas da iza njega postoji još nekoliko takvih. Ko zna, dani su ionako duga putovanja do ugaslih zvezda, niko ne zna šta čeka iza ugla osim Jovana Preteče. Poraz je svakako neizbežan. Možda se na kraju putovanja nalazi nešto što asocira na spokoj. Čistota uma više ne postoji, a device su pobijene. Oni koji su pisali o devicama, bili su, ispostaviće se, pedofili. Ostalo je tek nešto mehanizacije, koja je tu da bi se stvario privid tehnološkog razvoja. Evo, penjem se na rashodovani traktor. I on je nekad imao život. Vrlo rado bih pobegao u divljinu i u nekoj netaknutoj prirodi proveo ostatak života. Ne kao Supertramp, moja bi tamnica imala izvesni komfor. Kako, odakle, ne pitajte. Nešto bih se već dogovorio s Bogom. Nekim plišom bih pokrio svoj šiljak. Svako bi dosad već naučio lekciju, ali ja ne. Rekli su mi da je sreća u traganju, da je uspeh u batrganju. Hajde ponovo. Pogreši opet. Možda ću naučiti da plivam. Možda se prevorim u galeba. U stih ni o čemu i o Bogu. Možda obasjam pećinu sledeće godine. Nikad se ne zna.

Za kraj poslušajmo Ivana Potića…




Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!