Sanja Radulović – Voz

Često stojim na jednoj nozi i držim se za zamišljeni rukohvat. Ličim na noja, glava mi je, naravno, u pijesku. Moj pijesak bi se mogao nazvati „šta bi bilo da nije bilo rata.”  Ima života i poslije smrti nade ali je drugačije boje, manje je pjenušav, i dalje je žilav ali pomalo opor. Nedostaje mu pitkosti, ali zato se sporije i pažljivije konzumira. Rijetko me opija, a opijenost ne doseže do one tačke kada sve izgleda baš onako kako sam zamišljala. Da nisam zamišljala, stvarnost ne bi imala konkurenciju. Da imam djecu, ne bih im čitala bajke koje su nama čitane. Suviše grubo smo prešli na potpunu suprotnost svemu čemu su nas bajke podučavale. Nismo imali vremena da se pripremimo.
Postoji li način da se pripremiš na rat? Moji roditelji u svojoj kućnoj biblioteci nisu imali takvu literaturu, „1001 način da rat dočekate spremni“ sigurna sam, ne samo što sam u  dugim ratnim danima i još dužim noćima pročitala sve što se našlo na policama naše biblioteke, već i zbog toga što je moj otac ignorisao prijateljske poruke da ne ulaže novac u izgradnju, jer je, kako mu rekoše, došlo vrijeme rušenja. Umijeće je ignorisati očigledno i vjerovati u svoju verziju stvarnosti. Pomalo je psihotično, naivno i idealistički obojeno. Shodno tome, rat nas je dočekao u svakom smislu, nespremne. Pamtim rečenicu koja je moj život presjekla na dva dijela, podijelila računanje vremena na prije i poslije rata, a koju je tatin prijatelj izgovorio paleći cigaretu nakon mnogo vremena apstinencije od duvanskog dima. Psovao je, zabrinuto gledao, pućkao dim, sjedio zatim ustajao, pa opet sjedao dok nije ustao i otišao. Ispostavilo se zauvijek i veoma daleko, u prekookeansku potragu za boljim životom. Tada se moglo otići. Teoretski, mogli smo i mi. Praktično nismo mrdnuli, doživljavajući egzaltaciju nove iluzije o brzom prolasku rata, kao da je to neki brzi voz koji je stao na našoj stanici da primi putnike i da putuje dalje.
Taj voz se zadržao duže od predviđanja i mnogo racionalnijih umova nego što su to bili ovi u našem posjedu. U trenucima lošeg raspoloženja i beznađa, suočeni sa svim posljedicama rata kao i sa ljudima koji su u svojoj kućnoj biblioteci imali knjigu „1001 način da spremno dočekate rat“ međusobno smo se oputuživali, tražili krivca što nismo život potražili u nekoj zemlji koja je primala izbjegla i raseljena lica iz ratom zahvaćenog područja.
Rat, (ne)zvan gost, nepristojno dugo se zadržao u našoj putujućoj ideji o preživljavanju. Za vrijeme njegovog gostovanja, kao i decenijama poslije, nisam prestala da zamišljam kako me majka budi da idem u školu. Budim se, a rat je bio ružan san. Na stolu mirišu prženice i čaj. Mislila sam da je zadatak svih majki da se bude prve i spremaju doručak, a onda sam saznala da postoje i drugačije majke, i da moja nije radila po zadatku. U zamišljenoj ideji da je rat bio san, ništa nije bilo važno osim toga. Gubitak osvjetljava veličinu i vrijednost izgubljenog. Dolazak rata osvijetlio je vrijednost mira.
Po završetku rata, vratila su se mirnodopska nezadovoljstva. Kao kad bolesnik ozdravi pa zuri u izlog sa željama i ponovo ih ima bezbroj. Sve što nemamo, odjednom počinje silno da nas provocira ubjeđenjem o neophodnosti. Lako nas je zavesti! U slobodno vrijeme pišem priču Nomad na štiklama.
‒ Zato što o tome pišeš pred spavanje, sanjaš rat ‒ bile su riječi koje sam dobila kao pojašnjenje, prilikom razgovora o ženi u bijelom, koja me ponekad posjećuje u snovima, pokušavajući da mi povrati sjećanje, kada sam je prvi put predstavila u jednom privatnom razgovoru. Napravila sam loš odabir sagovornika. Da sam smatrala da razgovor ima smisla, mogla sam reći i to da pišem i u gradskom autobusu na putu ka poslu na kojem ne spavam.
Oduvijek sam snovima pridavala veliki značaj.  Moja profesorka maternjeg jezika na jednom času ispričala je priču koju nisam zaboravila. Tokom studiranja, skoro svake noći sanjala je isti san. Pisala je knjigu i nastavljala bi je tačno tamo gdje je stavljala tačku u prethodnom snu. Po završetku, u posljednjem snu posjetili su je mali ljudi sa dugim bijelim bradama koji su došli da joj se zahvale. Rekli su joj da je uradila veliki posao za njih i da su joj zahvalni, da se ona nikad neće moći sjetiti o čemu je pisala, ali san nikada neće zaboraviti, jer će joj kao dokaz da je napisala knjigu, ostati dva ožiljka, jedan na kažiprstu, drugi na palcu. Puštala nas je da joj priđemo blizu i pogledamo ih. C Šudili smo se i gledali jedni u druge izgovarajući, Vidi, stvarno ! Da je ispričala taj san mojoj sagovornici, ona bi joj rekla da ga je sanjala zato što je u to vrijeme mnogo čitala jer je studirala književnost.  I sada nakon toliko godina, pitala bih je isto, da li bi voljela da zna o čemu je pisala. SŠta misli, da li se ta knjiga nalazi u nekoj biblioteci gdje mali ljudi s dugim bijelim bradama podučavaju svoje đake. Da li bi voljela da knjigu potpisuje njeno ime ili pseudonim. Heteronim.
Kad dan skupi krpice i spremi se da ugasi svjetlo, noć odabere odjeću, kao i uvijek svjetlucavu i krene damski, dostojanstveno. U predgrađu noći Nomad se udebljao za nekoliko stranica…
Najveći je jad ostaviti dom. Ovih nekoliko stihova postali su himna mog privatnog života. Slušala sam sopstvene misli koje su je intonirale svakog dana dižući me na noge.
Tako su počinjali moji dani u izbjeglištvu. Prva stanica bila nam je kuća maminih roditelja. Njihova radost što nas vide žive miješala se sa suzama i jaucima zbog našeg ispijenog izgleda. Mi smo se prvi put, nakon dugo vremena, mogli ogledati u nečijim očima. Ono što smo vidjeli, nije se ni nama dopalo. Naša neuhranjenost je ubrzo pala u drugi plan, ipak smo bili živi, a to je bilo najvažnije, tako su govorili svi, tješeći nas. Kroz bakinu i djedovu kuću tih dana je prošlo mnogo ljudi. Nisam poznavala gotovo nikoga. Prijatelji, rodbina bliža i dalja, pa i ona najdalja, svi su došli da nas vide. Osjećala sam se kao klovn zaposlen da animira posjetioce cirkusa za koji su redovi bili prilično dugi, a klovn nije mogao da shvati šta publika tačno misli o njemu, da li ga gleda iz radoznalosti, dosade, zadovoljstva ili jednostavno zato jer svi gledaju. Posjete su vremenom izgubile intenzitet, a potom i prestale.  Dok je moje školovanje stajalo na onoj stanici u koju je zalutao nesrećni voz, moji školski drugari su imali više sreće, već su pohađali četvrti razred gimnazije. Meni je nedostajao cijeli treći. Gdje je nestala višednevna ekskurzija na kraju trećeg razreda o kojoj smo maštali još na početku prvog? Ekskurzija je izabrala drugu djecu, negdje u srećnijim zemljama, a moji školski drugari su tokom treće godine proveli više vremena u atomskom skloništu nego u učionici. Iako je i ovaj grad posjetio isti voz, uslovi života su ipak bili malo lakši. Bilo je električne energije, ne uvijek, ali bilo je. Iznenađena, gledala sam dugo u osvijetljen izlog davno ugašene trgovinske firme u kojem su skromno odjevene pozirale dvije lutke. Bio je to sjaj kakav dugo nisam vidjela, nalik olimpijskoj vatri. Razumljivo gledište ako se uzme u obzir da je doskora plamen svijeće bio najveća vatra koju sam vidjela u posljednjih osamnaest mjeseci. Upisana sam u četvrti razred gimnazije kao redovan đak. U diplomi koju sam dobila nakon završene škole stoji  zapisano da sam treći razred završila kao vanredan đak. Sve je bio vanredno tih godina. Nesrećni voz je potpuno poremetio red vožnje mog života. Ugasila sam svjetlo. Zvijezde su ostale upaljene.
Te noći usnila sam čudan san. Sjedimo u školskoj klupi moji roditelji i ja. Slušamo predavanje o oružanom sukobu naroda, koji su zbog učestalosti upotrebe a radi uštede vremena skratili na tri slova i nazvali ga jednostavno ‒ rat. Sjedimo u posljednoj klupi i kažem majci da ne vidim tablu na kojoj crtaju red vožnje. Ona me miluje po glavi i kaže da ne brinem, ona još vidi dovoljno dobro. Odjednom mi se spava i pitam oca smijem li zaspati i koliko još dugo moramo sjediti ovdje. I on me miluje po glavi i kaže da spavam slobodno, da je on budan, i da ne možemo izaći prije kraja jer su vrata zaključana. Zaustih da ga pitam zašto smo došli, ali riječi se sliše sa bujicom ostalih neizgovorenih glasova. Miješaju mi se glasovi, untrašnji i vanjski, sve liči na pobunu…  Čujem brata koji je ostao ispred vrata i bakin glas koji mu pjevuši pjesmicu da ga zabavi dok nas čekaju. Osjećam mješavinu ponosa i straha, ponosa jer su me roditelji poveli na tako važno predavanje i straha da ću ih razočarati zato što ću zaspati. Odjednom ispod klupe vidim pijesak i saginjem se… Sve utihne i znam da sam našla rješenje.

Priča VOZ objavljena je u knjizi NOMAD NA ŠTIKLAMA 2018. godine.

Sanja Radulović je rođena 1975. u Tešnju, BiH. Piše i objavljuje kratku prozu, poeziju i haiku. Nagrađivana je za poeziju i kratke priče u zemljama regiona i inostranstvu. Objavila je zbirke pesama: „Lepet krila majke ptice“ 2015. „Prstohvat maslačka“  2017. godine, i zbirku kratkih priča “Nomad na štiklama” 2018. godine. Pesme su joj prevođene na bugarski i italijanski jezik, kratke priče na albanski i makedonski, haiku na engleski jezik. Donosi pisanu reč među ljude aktivno učestvujući na književnim događajima širom regiona. Živi na relaciji Doboj – Beograd.

One Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Current day month ye@r *

Why ask?

[+] Zaazu Emoticons Zaazu.com