Ja sam lezbejka, spalite me na lomači

Zašto sam odlučila da napišem ovu priču? Šta sam mislila da ću time postići? Jednostavno nisam mogla više da izdržim, da trpim i krijem istinu u dubini svoje duše. Morala sam nekom da kažem. Inače bih prsla kao prenaduvani balon. Rasprsla bih se na hiljade komada. I više me ne bi bilo.
Sa druge strane, istina kao i svaka istina, ma koliko bila poricana, neprihvatana i izokretana, jednostavno bi vremenom isplivala na površinu. Zato je, možda, ovo baš pravi trenutak da ispričam svoju priču. Bolje ja nego neko drugi.
Ono što me čini spokojnom i prilično smirenom u svemu ovome jeste činjenica koja mi govori da ovim činom moj identitet neće biti ugrožen, čime ću svakako izbeći moguće neprijatne situacije i reakcije ljudi. Kao autor ove priče potpisaće se moj dobri prijatelj Miljan Ristić (mnogima poznat kao Kanibal, a mnogima i kao eXperiment). To je bio moj uslov da ispričam svoju priču. Da se ne spominju imena i da autor bude neko sasvim treći. Možda sam zato i skupila hrabrost i odvažila se da to uradim. Da ovako, inkognito, priznam sebi i drugima da sam lezbejka. Očigledno je da nemam dovoljno hrabrosti i snage da sve to javno priznam, imajući u vidu da je ovo Srbija. Možda bi me spalili na lomači. Ili kamenovali do smrti. Za primer.
Pre upuštanja u priču, najpre da razjasnimo par stvari. Ja sam „srećno“ udata žena. Imam supruga koga volim i predivnog sinčića i ćerkicu za koje živim. Na prvi pogled živim tipičan život kao 99% žena u Srbiji. U globalu ne razlikujem se od prosečne žene srednjih godina. Ali sve je to samo privid. Iluzija. Laž. Obmana i samoobmana. Iza paravana prosečnosti i stereotipnosti krije se prava JA. A ja dobro znam i osećam da sam drugačija. Da nisam prosečna. Da nisam kao 99% žena u Srbiji. Da sam izvan vladajućih stereotipa i društveno prihvaćenih klišea i normi. Uplašena i zbunjena, jer tipični mediokriteti imaju prilično ograničena, nezrela i primitivna shvatanja po pitanju homoseksualaca pa samim tim i lezbejki. Da su sa tim svojim pogledom na svet i shvatanju života spremni da unište i razore sve ono što je izvan njihovog poimanja stanja stvari, sve što je drugačije i njima strano. Ovom pričom i takozvanom svojom ispovešću hoću samo da im naznačim da shvate i makar na trenutak razumeju ono što osećam. To će mi biti sasvim dovoljno. Nadam se da će nakon ove priče shvatiti da biti lezbejka ne podrazumeva samo seks sa istim polom, biti feminstkinja. Safizam je osećati tu strast, uzbuđenje, požudu, ljubav… U svakom trenutku. Uvek. To seksualno ushićenje, fatalna privlačnost, opijena zaljubljenost, ludačka opsednutost… Ista su to osećanja i emocije koje doživljavaju muškarci prema privlačnim i atraktivnim ženama, odnosno žene prema privlačnim i poželjnim muškarcima. Isto to osećam i ja, samo prema istom polu. Ono što me čini različitiom od hetero, jeste što me ta moja opšteneprihvaćena priroda dovodi u nezavidnu situaciju, da ja kao takva moram da sputavam svoje emocije i svoje strasti koliko god to mogu samo radi sopstvene sigurnosti i ličnog mira. A to i te kako utiče na društveni, emotivni i lični život i sreću.
Imam dosta prijateljica i kolegenica sa kojima kontaktiram kako na poslu tako i u privatnom životu. One ne znaju da su mi mnogo više od običnih prijateljica. Da ih posmatram nekim drugim očima. Da krišom gledam u njihove duboke dekoltee, duge, vitke, glatke noge, čvrste guze utegnute usled konstantnog fitnesa i treninga. Da svaki njihov dodir u mom telu izaziva revoluciju, uzbuđuje me do ludila, a ja im to ne smem pokazati, jer bi samim tim dovela svoj i život svoje porodice u pitanje. Možda bih ostala i bez posla. Bez prijateljica u svakom slučaju. Porodicu bih izložila podsmehu i sramoti. Ko zna kako bi to shvatili sin i ćerka. Da im je majka veštica. Prokleta kurva. Nemoralana bolesna ludača.
Da li moj suprug zna?
U životu sam imala samo jedno seksualno iskustvo sa ženom (devojkom). Tada sam još bila studentkinja. Bila je to moja cimerka. Stanovale smo u nekoj šupici. Zima, hladno. Ja bolesna. Ležim u krevetu. Gorim. Dečko sa kojim sam se viđala, ni da svrati, makar da me pozove. Dolazio je samo kad mu se jebalo. A ja tako slinava i kijava sigurno sam mu bila odvratna. Imala sam toliko visoku temperaturu, da sam buncala. Cimerka je bila danonoćno kraj mene. Kuvala mi čajeve, masirala me, stavljala obloge, hranila na silu da me bolest isuviše ne isrpi. Bila je tako brižna, nežna i strpljiva. Tako joj je stalo. I u jednom trenutku se desilo. Bile smo gole i vodile smo ljubav. Kako se sve to desilo, ni sama ne znam. Znam samo da sam gorela, da li od temperature ili od strasti. Znam samo da mi je bilo predivno. Bio je to orgazam kakav do tada, a ni od tada, nisam doživela.
Cimerka se nakon nedelju dana odselila i više je nikad nisam videla. Najverovatnije ju je grizla savest, izjedao osećaj krivice. Danima sam razmišljala o njoj i o događaju koji se desio između nas. I dan-danas se setim nje i odmah kreću detaljne analize njenog ponašanja i postupanja prema meni i ortakinjama sa kojima smo se družile. Kako sam ja sve pogrešno tumačila! Kako je ona zapravo bila nesrećna i usamljena. Kako je ona zapravo patila. Ne bih želela da njen postupak shvatite kao da me je seksualno iskoristila kada sam duhom i telom bila slaba. Nije bila takva. Bila je to jedva divna, nežna, ljupka, dobra, duhovita osoba, ali ipak vrlo nesrećna i tužna. Nijednog trenutka nisam zažalila niti se pokajala zbog onog što se desilo između nas dve.


Uskoro sam upoznala jednog finog momka. Krenusmo da se zabavljamo i to izraste u pravu ljubav. Cimerku u potpunosti zaboravih. Posle kraćeg zabavljanja, rešismo da svoju ljubav krunišemo brakom. Pre samog sklapanja braka priznala sam mu da sam imala seksualno iskustvo sa jednom devojkom, a on mi, onako kao kroz šalu, reče da, ako se ipak ponovo odlučim za seks sa nekom ženom, u celu priču uključim i njega, jer ipak ćemo biti u braku i sve treba da delimo. I dobro i zlo. Nije me shvatio ozbiljno. Vrlo brzo sam ostala u drugom stanju. Rodila prvo sinčića, a posle godinu i po ćerkicu. Obaveze oko majčinstva me preokupiraše, slabo sam izlazila, bila uzorna supruga i požrtvovana majka, i to mi je bilo dovoljno.
Međutim, deca brzo porastoše. Zaposlih se u struci. Počeh da radim. Imala sam kontak sa mnogim devojkama i ženama. Takav je bio posao kojim sam se bavila. I odjednom strast se rodila. Izbila je na površinu kao erupcija vulkana i u potpunosti me obuzela. Počela sam kolegenice da posmatram drugim očima. Poklanjala sam im više pažnje. Trudila se da ih razumem. Uvek imala vremena za njih i njihove probleme. Bila pažljivi slušalac, vrlo često i psihoterapeut. One su me zavolele kao pravu prijateljicu i postala sam omiljena kolegenica i prijateljica za poželeti. Međutim, moji razlozi su bili mnogo sebičniji. Čeznula sam za njihovom bliskošću i društvom. Bile su mi potrebne. Volela sam ih. Uzbuđivale su me. Želela sam da ih posedujem celim svojim bićem i telom. Ali nisam smela da pređem tu granicu. U više navrata moje ponašanje podseti me na ponašanje moje bivše cimerke. Tada sam se prvi put upitala: Da li sam i ja postala lezbejka? Ili, u nekoj drugoj, blažoj varijanti, biseksualka? U svakom slučaju, žensko telo, žensko biće, ženska priroda je počela sve više da me uzbuđuje, seksualno privlači, polako ali sigurno dovodi do ludila. Svaki dodir, svako obraćanje, svaki osmeh, svaki zagrljaj me je stavljao na paklene muke. Pokušavala sam da sputavam te nagone ali nikako nisam uspevala. Sanjala sam kolegenice, prijateljice, poznanice, slučajne prolaznice… Mislila o njima danonoćno. Počela da pravim propuste na poslu. Sa suprugom gotovo više da ljubav nisam ni vodila. Sve češće smo dolazili u konflikte. Čak sam i decu počela da zapostavljam. Počela sam da se samozadovoljavam zamišljajući kako vodim ljubav sa svim tim ženama i devojkama.
Dobro sam znala da je preda mnom jedan veliki problem, ali nisam znala kako da ga rešim. Sa jedne strane bila je porodica, suprug, dva maloletna deteta kojima sam bila prekopotrebna, dobro plaćen posao u kojem je preovladavao ženski svet, a nasuprot toga moja požuda, strast i potreba. Nisam znala šta da radim. Dobro sam znala gde živim i da bi me spoznaja da sam drugačija od većine demonizovala za sva vremena. Izgubila bih sve što imam i što mi znači. Tako razapeta na nevidljivom krstu između svojih moralnih načela i emotivih potreba, počela sam da ludim. Nisam mogla više da sputavam svoje nagone i potrebe. Razmišljala sam čak i da nađem neku prostitutku i dobro joj platim za seksualnu uslugu, ali nekako mi je sve to delovalo prljavo… Nisam želela da tražim ljubavnicu preko raznih oglasa ili foruma, jer to bi samo bilo produbljivanje problema. Možda nije trebalo da se udam, osnujem porodicu, rodim? Možda sam požurila. Možda je trebalo sačekati. Možda sam se i udala zato što sam odbijala da priznam da sam drugačija. Možda sam mislila da ću time ubiti taj nagon, tu strast. Možda sam se nadala da će ta sveta institucija zvana brak ubiti i taj osećaj kao što obično ubija ljubav. Ni shvatala nisam da sam latentna homoseksualka i da će sve to jednog dana kao erupcija vulkana izbiti na površinu i napraviti haos u mojoj duši, mom umu i mom životu. Možda je bilo krajnje vreme da posetim psihoterapeuta. A da li da izaberem ženu ili muškarca?
Na kraju šta je bilo?
Ništa se nije promenilo. I dalje sam na paklenim mukama. Gorim u svom ličnom paklu i potiskujem svoja osećanja i nagone za dobrobit svih. Kada sam sve sabrala i oduzela, i o svemu dobro razmislila, zaključila sam da je tako najbolje i najbezbolnije. Kada bih svima priznala ko sam i šta sam, onda bi patili svi oni koji mi znače i koje volim. Moja deca, moj suprug, prijateljice, na posletku i ja. Ovako patim samo ja. Izabrala sam manje zlo. Valjda tako mora. A priču sam napisala samo da bih se nekom izjadala i da bi mi bilo lakše. Da vidite kako se osećam i kako je meni svaki bogovetni dan.

Priča objavljena u knjizi NITOGEN 2013. godine

3 thoughts on “Ja sam lezbejka, spalite me na lomači

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!