Blogovanje kao psihoterapija

Dobro znate da danas vladaju luda, bolesna i zla vremena. Teško čovek (žena) može sam da se izbori sa svim nedaćama koje ga okružuju. Često mu je potreban prijatelj, neko ko će da ga posavetuje, sasluša, popriča sa njim… Često se ti razgovori obavljaju u krugu najbližih, ali često i najbliži nemaju vremena ili ne mogu da shvate i razumeju Vašu potrebu da se nekom izjadate, poverite. Malo je onih pred kojima možete otvoriti dušu i bezbrižno reći sve šta Vas muči. Plašite se da Vas neće razumeti, da će to zloupotrebiti i izvrgnuti Vas ruglu, ali od danas pa na dalje nemate razloga za brigu. Ja ću Vam u ovom tekstu predočiti rešenje za sve Vaše probleme. Sve što Vas muči, tiši, uznemirava, čini nesrećnim, nestaće kao rukom odnešeno. Sve tajne koje tajite koje Vas čine nespokojnim i nemirnim, sve strahove i sve strepnje koji Vam ne daju mira i koji Vas noću bude, sva zlodela i grehe koje ste počinili a koji Vas iznutra nagrizaju i izjedaju, postaće daleka prošlost. I ne samo to. Kao i kod svake uspešne psihoterapije, bićete rasterećeniji, opušteniji, srećniji, zadovoljniji svojim životom. I sve to ostvarićemo posredstvom interneta. On-line.

On-line? Mislite da je on-line psihoterapija nemoguća? Sigurno ćete reći nema tu privatnosti i nije to to kod nema fizičkog prisustva psihoterapeuta i  klijenta. Ja ću Vam reći da je to najveća prednost. Nema nikakvih intimiziranja, fizičkih i seksualnih privlačnosti koje bi poremetile profesionalni odnos i profesionali pristup. Možda ćete se upitati kako ćete to ostvariti preko interneta? Zar na internetu ne vrebaju mnoge opasnosti i zar ne postoje mnoge mogućnosti da se poverljivi podaci zloupotrebe? Normalno je da je odgovor DA, ali to je u ovom slučaju skroz nebitno. Vaša psihoterapija i Vaše izlečenje može početi još ovog tenutka a sve će se bazirati na drugačijem konceptu. Koncept »terapeut-klijent« da ne kažem »terapeut-pacijent« je odavno prevaziđen.

Pre svega, osvrnimo se na Facebook i šta tolika masa ljudi radi posredstvom facebooka. Kako šta radi? Pa iznosi svoj život i servira na izvolte ogromnom broju svojih virtuelnih prijatelja, prijatelja sa kojima se čak i ne pozdrave niti jave kada se slučajno sretnu. Objavljuju se fotke sa svih mogućih dešavanja, označavaju se stvari, pojave i ljudi koji se vole, lajkuju i prate. Komunicira se međusobno  i sve to je vrlo transparentno i dostupno mnogima za pogledati. E tu postoji mogućnost za zloupotrebu. Iz razloga što se na Facebook-u u većini slučajeva koristite prava imena i prezimena kao i dugi bitni stvarni podaci.

Iz tog razloga, pre početka, Vaše psihoterapije i izlečenja, najpre osmislite dobar avatar i dobar nick kojim ćete se predstavljati na netu. Avatar na najbolji mogući način treba da predstavlja Vas kao osobu. Nikad nemojte smetnuti sa uma da ste Vi taj avatar, Vaš alter ego i da je cilj celog ovog eXperimenta vaše duhovno izlečenje.

Pokrenite blog, napravite twitter i facebook profil za svoj avatar, svoje drugo ja. Twitter i facebook koristite za promociju svog bloga da bi ste privukli ljude. Pre samog pokretanja bloga počnite da pratite i komentarišete druge blogove. Ima ih koliko vam duša želi, tako da ćete lako pronaći one koji Vam najviše odgovaraju. Posle određenog vremena, određeni broj ljudi počeće da prati Vaš blog. E to je pravi trenutak da počne Vaše izlečenje. Napišite jedan tekstić o nekoj Vašoj nedoumici, nevolji, problemu koji Vas muči i opseda i videćete kakva će biti reakcija blogosfere odnosno kakve će  komentare Vaš tekst iznedriti. Postoji mogućnost da dobijete gomilu komentara koji Vam mogu mnogo pomoći u iznalaženju rešenja za problem koji Vas muči a postoji i šansa da ne dobijete niti jedan komentar. Bitno je da budete uporni i da sve svoje muke, nevolje i probleme koji Vas opsedaju redovno iznosite na blog. Čak i da ne bude komentara, a sigurno će ih biti, biće Vam lakše jer ste ipak tu svoju muku i jad nekom poverili. Rekli ste (napisali) sve što Vam pritiska i opseda dušu i sigurno će Vam biti lakše. U to nema sumnje. Sad što ne znate ko će sve to pročitati, to nije toliko ni bitno. Bitno je da se Vi osećate bolje, zar ne? A da Vas podsetim. Pišete kao Vaš avatar. Niko ne zna ko ste i šta ste!

Da je cela priča efikasna potvrđuje sadašnje stanje u ovoj našoj blogosferi. Šta se sve može pročitati na tim silnim blogovima? Svašta. Ljudi svašta pišu. Mnogi se i ispovedaju, iznose svoju intimu na izvolte, pričaju o svojim problemima, dilemama i mukama i sve to čine dostupnim svakom, a pritom još koriste svoje pravo ime i prezime. Ne znam koliko je to pametno, ali se pokazalo kao vrlo korisno. Zato Vam ja i preporučujem blogovanje kao psihoterapiju. U takvom obliku komuniciranja pronašle su se srodne i slične duše, ljudi (žene) sa sličnim problemama i mukama, sa sličnim načinom razmišljanja. Krenulo je virtuelno druženje. Počele su da se rađaju simpatije i prijateljstva… Mnogima je to blogovanje pomoglo u životu jer su konačno imali kome da se posvete i imao je neko da im se posveti. Mnogi su nakon toga bivali srećniji, bezbrižniji i zadovoljniji sobom i svojim životom.  A to je krajnja svrha bilo koje psihoterapije, zar ne?

Vi za svaki slučaj, kao što sam Vam rekao, koristite avatar. Što je sigurno, sigurno je. Bolje je kad niko ne zna ko ste i šta ste. Kad shvatite činjenicu da je na internetu nemoguće bilo šta sakriti, Vi ćete već biti izlečeni. Izlečeni ili navučeni na virtuelnu stvarnost.

34 thoughts on “Blogovanje kao psihoterapija

    1. Amarilis
      trudio sam se da budem objektivan, a blogovanje je stvarno mnogim ljudima pomoglo uključujući u te ljude i mene lično

  1. Pa sad, blogovanje može da posluži, ali… praksa je dokazala da je chat Majka Mara za psihoterapiju :D Vi … blogujte, ja odoh na chat :D

  2. Ovisnost je novi vid bolesrti na internetu. Kada napišeš nešto (post ili komentar) pa zatim đođiš i trčiš da bi saznao šta neko tamo misli o tome nikako nije izlečenje, već naprotiv boljka koje nismo ni svesni.
    Samo ovde se radi o pozitivnoj boljki, ako ona u opšte može da bude pozitivna, jer u krajnoj liniji dobijaš potvrdu o svom stavu ili subjektivan stav pojedibca o tvom načinu razmišljanja.
    I na kraju kada “svedeš računicu” uvek si u dobitku za nova saznanja.

    1. Mišo
      svrha pisanja ovog posta, sa jedne strane i jeste da upozori na ovisnost koja se rađa usled prekomerne “konzumacije” interneta, a čovek se uči dok je živ samo pod uslovom ako je zainteresovan da nešto nauči

  3. Kakve veze psihoterapija ima sa blogovanjem? Verovati da se depresija ili drugi psihosomatski poremećaji i bolesti mogu izlečiti blogovanjem je isto kao i verovati da se automobil može popraviti upotrebom pozitivnih misli. “Koncept psihoterapeut-klijent je odavno prevaziđen”? Ti onda znaš nešto što silni psihijatri, psiholozi i univerziteti pojma nemaju. Psihoterapija je jedna mnogo široka i duboka i brza oblast da bi ti preko nje preleteo ovako i u ovom stilu. Baš naprotiv, ukoliko neko ima problem sa očima – neka ide kod oftalmologa, ko ima problem sa zubima – neka ide kod stomatologa, a ko ima problem sa psihom – neka ide kod psihoterapeuta, to je svakako najefikasniji i najbrži način. Slati ljude sa bilo kakvim poremećajem psihe kod vračara, gatara ili na blog je, u najmanju ruku, neozbiljno i zlonamerno.

  4. Ne primećujem ironiju ni u postu, ni u mom komentaru. Zanima me šta ti misliš kako će čovek koga muči organski uzrokovana depresija ili neka fobija da reši svoj problem uz pomoć bloga i facebook-a? U zemlji u kojoj je toliko nerešenih konflikata, nesrećnih ljudi, socijalnih slučajeva, ratnih veterana – potrebno je popularizovati psihologiju i psihoterapiju na svakom mestu, svuda i uvek. Ako pismeni ljudi ovako pišu o psihoterapiji i psihologiji i kao rešenje predstavljaju blogovanje i facebook, nemam pojma šta tek da očekujem od nepismenih.

    1. Dragi moj prijatelju iz dijaspore
      reci mi molim te na koji to način popularizovati psihologiju kada se svaki odlazak kod psihoterapeuta debelo plaća a ljudi nemaju ni za hleba, kada Srbi svakog ko se obrati psihologu ili psihijatru za pomoć smatraju ludim? Ovaj moj post i jeste poziv na jednu psihoanalizu. Sad što sam ja predložio da se psihoterapija sprovodi putem bloga to je druga priča. Ali hajde da celu stvar sagledamo i sa druge strane. Šta je najbitniji momenat u psihoterapiji? Zar to nije otvaranje, sticanje poverenja i sakupljanje dovoljno snage i hrabrosti da se izrekne ono što se u duši duboko skriva. E pa dragi moj prijatelju, ja sam takva otvaranja, hrabrosti i volje video na pojedinim blogovima gde su ljudi pisali o svojim problemima, mukama i brigama. Sukobljavali su se sa samim sobom i pisali o problemima koje su duboko potiskivali i skrivali u sebi. Zar to nije glavna suština psihoterapije? Nekom će možda trebati i profesionalniji tretmani a nekome će biti dovoljno samo toliko da napiše ono šta ga muči i da mu odmah potom bude lakše. Da dodam još da je internet još uvek nova dimenzija delovanja, naročito na našim prostorima. Mogućnosti koje on pruža svakim danom se rapidno uvećavaju. Koliko samo postoji on-line psihoterapeuta ili on-line ispovednika koji sprovode svoje seanse na netu? Zato sam i napisao da je klasičan koncept “psihoterapeut-klijent” prevaziđen . Zašto je nemogće sprovoditi psihoterapiju preko skypa, twittera, msn-a, bloga… ?
      Za kraj da uzmemo u razmatranje i ova tvoja dva komentara. Na primer ljudi koji imaju problem odlučno reše da o istom pišu na blogu jer na taj način pokušavaju da što bezbolnije pronađu rešenje i izlaz. I krenu sa pisanjem, razotkriju se, otvore i povere u potpunosti. I ubrzo potom im stignu komentari od tamo nekog virtuelnog prijatelja koji ih zakuca za zemlju, saspe im istinu u lice, baci prašinu u oči, kaže im ko su i šta su bez trunke samilosti i osećanja… Šta će takvi ljudi uraditi nakon toga?
      1.Pašće u još veći bedak i apatiju
      2. zamilsiti, konačno zapitati, skontati i odlučiti na promene u životu ili
      3. uzvratiti istom merom?
      E zato je druže moj blog terapija efikasna jer svaka akcija izaziva reakciju, kakva god ona bila !

  5. To što Srbi smatraju čoveka koji odlazi psihoterapeutu ludim – to je problem Srba, ne tog čoveka. Još jedan u nizu primitivizama koji nas krase. Jedan psiholog je lepo rekao “kod mene dolaze samo normalni ljudi, lude donose”. To da psihoterapija košta i da nemamo prosečno ni za hleb, nažalost, tako je, ali to je sistemska stvar koju valja rešiti. Prvo treba, kao što rekoh, popularizovati i demistifikovati psihologiju u narodu, objasniti mu da kod psihologa ne odlaze samo ludaci, a paralelno se valja kretati ka suštini – kada vidim koliko Srbija svake godine dobije ekonomista i pravnika, a koliko psihologa – naježim se. To da blogovanje i facebook-ovanje može da bude dodatak psihoterapiji, možda i može, ali da bude zamena – to nikako. Da je moguće sprovoditi psihoterapiju preko Interneta – svi psiholozi bi odjavili izdavanje svojih ordinacija i radili od kuće preko Interneta, to bi bila stravična ušteda. Vrlo je važno da se terapeut i klijent gledaju oči u oči, da uspostave direktan, intiman kontakt, da kroz najdirektniju saradnju krenu ka konfliktima i problemima – nije uopšte terapeut taj koji vodi, nego onaj koji prati. Posebno je važno da terapeut prepozna ponašanje klijenta – kako priča, kako sedi, kakav mu je govor tela, ništa se od toga ne može uraditi preko Interneta. Druga jako bitna stvar je što psihoterapija ne mora da se vrši samo na nivou terapeut – klijent, može i terapeut – bračni par i terapeut – čitava porodica i terapeut – grupa ljudi sa sličnim problemom. Najbitnije od svega, ljudska psiha nije tako jednostavna – trenutno olakšanje vrlo često ne znači rešenje problema, NAPROTIV. Svako reaguje na svoj način. Ja sam recimo nekoliko puta bio vrlo zahvalan sudbini što mi je podarila prijatelje i psihologa koji su me direktnom istinom otresli u zemlju, uništili deo moje ličnosti i duboko me ranili u sujetu. Kasnije se ispostavilo da je uništeni deo moje ličnosti bio bolestan, da mi sujeta nije potrebna u životu i da su mi uštedeli dosta vremena – moj život je postao kvalitetniji. Idemo dalje…

    1. Prijatelju
      slažem se sa svime što si izneo. Hvala ti na ovim kvalitetnim i detaljnim komentarima. Zbog takvih komentara i volim blogovanje pa makar oni i razbili koncept mog posta

  6. Kvalitet tvoje ličnosti je što si u mogućnosti da sagledaš tuđe mišljenje i promeniš svoje ukoliko si uvideo da nisi bio u pravu – a to je strašno bitna stvar, možda i najbitnija… nažalost jako retka osobina u naših ljudi. Svaka ti čast.

    1. Prijatelju
      pokušao sam da ostavim neki komentarčić na tvom blogu ali tesktovi su zaključani za komentare

      1. da… blog pisma iz domovine je otvoren za komentare dok su pisma iz stratosfere i pisma iz dijaspore zaključani za komentare… posle duže vremena proučavanja i experimentisanja – tako sam koncipirao uređivačku politiku, što se ono kaže :-)

  7. Možda je i terapija, jer svi smo mi pomalo “blesavi” ;) :)
    Kako kažeš, sve karte se kad -tad otvore, pa nije ni važno da li je pod imenom ili nije :)

    1. Breskvice
      meni, iskreno rečeno, blogovanje je prilično pomoglo, možda ne baš u svojstvu psihoterapije, ali u svakom slučaju je pomoglo. Sa druge strane i mnogo vremena mi je oduzelo koje sam možda mogao racionalnije i svrsishodnije da utrošim. Na jednu stranu daje na drugu uzima…

  8. Bravo Exxx, slazem se sa onim sto si ovde napisao. Tvoja dijagnoza je ” neizlecivo normalan “)))))))))))))))))))))))))

      1. Pa dobro, svako zeli da se izleci, ali tvoja bolest je retkost danas, pa ne trazi leka ))))

  9. Ima nekih koji će vam i poverovati u efikasnost predloga Miljane, a ima i onih drugih koji su prepoznali da ste sve lepo napisali, ali ste se šalili :)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!