Žaba (biti in)

Mladost, ludost, provod, noć, seks, turbo-folk, marllboro, ice caffe, coca cola, gala kafići, drečava garderoba, šljaštava šminka, smart telefoni, kratke tesne majce, patike sa vazdušnim đonovima, brza hrana, sintetička droga, alkohol, bodibilding, fitnes … sve je to i još brdo stvari u trendu. Sve je to IN.

„Videla žaba da se potkuju konji pa i ona digla nogu.”

Pa ja zato pitam žabu:

„Šta je, žabo, i ti želiš biti konj (kobila)? Nije ti dovoljno što si mala, zelena i krastava. Što se svima gadiš. Što te deca u igri gaze i pumpom za pumpanje guma, kroz dupe, pumpaju dok ne prsneš već hoćeš da kao neka četvoronožna raga, matoro kljuse, imaš moderne kopite. Da klepećeš dok hodaš. Da svako čuje bat tvojih koraka. A nema veze što si totalno neusklađena. Bitno je da budeš IN.”

Doterala se žaba, još samo fali da je neko poljubi pa da se pretvori u princa (princezu). Ali, žabo, to postoji samo u bajkama. Realnost je sasvim drugačija. A ti ćeš uvek biti žaba. I samo žaba.

Kada izađem u grad svuda oko sebe vidim samo žabe. Velike i male. Zelene i krastače. Samo krekeću i pokušavaju da ne budu žabe.

Žabe voze kola i skutere. Žabe piju kafu. Žabe šalju poruke mobilnim. Žabe se nalivaju alkoholom. Žabe slušaju tursku muziku na srpskom. Žabe tvituju i čatuju …

Žabe, samo žabe su svuda oko mene, ali ne može svako, da ih prepozna. Sakrivene ispod bofl garderobe kupljene na buvki i kineskim radnjama, premazane debelim slojem nekvalitetne šminke, i izmenjenog izraza lica zbog unete prevelike doze alkohola i raznih opijata, dobro su se kamuflirale. Čak su i mene u jednom trenutku obmanule. Ni ja više nisam bio siguran da li su to još uvek one male krastače. Onda je samo kratak blesak svetla u kafiću bio dovoljan da ih zauvek razotkrije i stopostotno me uveri da sam bio u pravu. Da se u tom mraku ne mogu sakriti. Da, ma koliko se trudile da ne budu žabe, ma koliko se trudile da budu IN, jedino su uspevale da budu glupe, proste i smešne. Ali, kao što rekoh, svuda oko mene bile su žabe. Ne videh nikog drugog sem žaba. I onda se upitah: da li ja njima, zato što sam u manjini, ne izgledam smešno? Da li im je smetala moja pojava? Da li su primećivale da sam drugačiji i da zapravo odudaram? Nisam znao, a nije me to ni zanimalo. Jedino u šta sam bio siguran bilo je to da žabe uopšte nisu obraćale pažnju na mene, jer ja zapravo nisam bio IN. Za mojim stolom niko nije sedeo dok su se za drugim gurale po dve žabe na jednoj stolici. Na mom stolu nije bio izbačen privezak sa ključevima od kola, paklica cigareta (obično onih skupljih, jer one se koriste za grad kao mamac, a preko dana dobra je i neka krdža), smart telefon koji bi stalno zvonio i koji bi non-stop čačkao i pravio se važan. Nisam bio obučen IN. Nisam nosio plitke pantalone sa poderotinama na nogavicama. Nisam nosio tesne majce pastelnih boja firmiranih marki niti naočare za sunce u mraku kafića. Totalno sam bio bljak. Totalno sam bio van fazona. Što je najgore u svemu, nisam se ni trudio da uhvatim ritam ultra, mega, giga popularne muzike koja je odjekivala sa ogromnih zvučnika. A napaljene žabice su se svakim trenutkom sve više uzbuđivale i sve češće poskakivale sa stolica i navodno igrale. Totalno sam bio neprivlačan, ali to mi nije nimalo smetalo.

Uživao sam gledajući žabice kako eksiraju neuspele pokušaje koktela, raznorazne kombinacije alkohola i sokova, mnogobrojne kafene napitke, kako srču iz širokih cevčica, kako svojim usnama kao usisivačem uvlače tečnost iz neopranih čaša i pritom sa samo smeše i prave da uživaju. Gledao sam ih kako se prenemažu i foliraju milseći da su stvarno IN.

Međutim, u kafiću je zavladala totalna histerija.U tom trenutku bio sam siguran da su me svi primetili. Konobarica, ustvari, dobro utegnuta žaba, nosila mi je na posložavniku naručeno piće – ogromnu kriglu hladne vode sa još par kockica leda. Svi su ćutali i gledali me. Čak se i muzika stišala. Konobarica, sa neskrivenim gađenjem, bukvalno mi je bacila čašu na sto i u trenu nestala. Znao sam da su me tog trena u kafiću svi mrzeli. Tek sada nikako nisam mogao da budem IN. Do malopre sam, možda, i imao nekakvu šansu da vremenom postanem IN, ali, sada je svaka šansa pala u vodu. Odnosno sa čašom vode. Jer one su znale.Čak su i njihovi preci, pražabe, znale da voda nije dobra. Da je dobra one ne bi bile tako male i krastave. Ne bi morale da se kriju iza brdo šminke i garderobe samo da bi sakrile ono što im je voda učinila. One su mrzele vodu. Ujedno, mrzele su i mene dok su me gledale kako ispijam tu užasnu smrdljivu tekućinu. Voda nikako nije mogla biti IN. A one, žabe, imale su razloga da je mrze najviše. Time su se ponosile. Zato su i ispijale litre i litre raznih napitaka sa zakokuljenim imenima, obično sa pejzažima leta, mora, raja na etiketama flaša, neznajući da pritom u svoj organizam, zapravo, unose i vodu, jer je voda, zna se, jedan od glavnih sastojaka tih cool pića. Da ne pominjem kockice leda koje su rashlađivale te napitke i tako ih još više činile modernim i u trendu.

Mržnja prema meni polako je jenjavala. Čak, mogu slobodno reći, da se potpuno ugasila ulaskom jedne žabe u kafić. Tog trena svi su zaboravili na mene i pogled usmerili prema njoj, jer ona je delovala tako drugačije. Dok je graciozno hodala, opojni parfem se širio svuda po kafiću. Preplanulog tena, vitkih bataka, sa silikonskim dobro oblikovanim krasticama i sa par polutrajnih tatua na zetegnutoj koži štrapacirala je žaba po kafiću i reklamirala se. Sve ostale žabe su samo blejale i gutale je očima. Ona je bila IN svih IN-ova. Ona je bila maksimalno u fazonu. Sve ostale žebe bile su očarane njenim look-om. Divile su joj se i htele da izgledaju kao ona. Ona je samo gledala gde može da sedne i popije koje cool piće. S obzirom da je jedino za mojim stolom bilo slobodnih mesta, ona bez pitanja sede preko puta mene. Ja sam samo ćutao, a one otpoče konverzaciju:

„Žabac, zašto si sam? Zašto samuješ? Da li ti je potrebno društvo? Ja mislim da ti moje društvo može samo goditi. Zar ne vidiš kako me svi ostali žapci šmekaju. Gutaju očima moje telo i sve bi dali da mogu da budu na tvom mestu. A ja sam rešila da ovo veče posvetim samo tebi. A šta ti ima da kažeš na to? Zar to nije predivna vest? Zar nisam kao dar sa neba? Što si tako musav? Reci nešto. Nisi se valjda postideo. Da se nisi uplašio? A znam. Maca ti je pojela jezik.“

Rekavši to stavila je ruku na moju ruku i počela je da je mazi pritom se samo smešeći.

Ja na sav taj flert uopšte nisam obraćao pažnju. Jedino što sam od svog njenog izlaganja čuo bila je njena prva reč koja je svakog časa, sve jače i jače, zujala i brujala u mojoj glavi. Imao sam utisak da će mi lobanja prsnuti i mozak se prosuti svuda po kafiću. Na zidovima. Po podu. U polupraznim čašama pića. Morao sam ustati dok mi se u glavi reč, sve brže i brže, sve glasnije i glasnije, ponavljala: „Žabac. Žabac. Žaaabaac! Ž A B A C !! ŽŽŽAAABBAAAACCC !!! Ž A B A C !!!”

Brzo sam krenuo ka toaletu. Naglo sam otvorio vrata, snažno ih zalupio i zaključao. Želeo sam da budem sam. Nagnuo sam se nad naprslom, izmazanom, smrdljivom wc šoljom i počeo da povraćam. Bilo je to isuviše za mene. Par trenutaka kasnije umio sam se nad odvaljenim lavaboom iz koga je voda kapljala i kapljala. Mislio sam da će mi od toga biti lakše. Ali nije. U glavi mi je sve jače i jače brujalo. Mislio sam da ću poludeti. Pogledao sam se u ogledalo. Sebi nisam ličio na žabu. Ali ipak ona žaba me je nazvala žapcem. Ona žaba. Najgora i najružnija od svih. Idol svih žaba. Obratila se samo meni. Zašto? Da li sam i ja bio žaba? Da li sam toliko dobro bio maskiran da i sam sebi nisam ličio na žabu?

Moje misli razbila je lupnjava na vratima propraćena pogrdnim rečima žaba koje su žurile u wc. Sav snužden otvorio sam vrata i polako izašao. Za mojim stolom više nije bilo slobodnih mesta. Brdo žabaca guralo se oko svoje nove žrtve. Ja sam ih samo tužno pogledao, izašao napolje i krenuo kući.

Godio mi je svež vazduh. Vetrić koji je pirkao polako mi je stišavao buku u glavi tako da nisam žurio kući.

Čim sam stigao kući, legao sam da spavam. Glava mi više nije zujala. Svežina letnje večeri bila je delotvorna. Sav taj dim cigareta i smrad znoja pomešan sa kamarom mirisa jeftinih dezodoransa učinio je svoje. Zaspao sam kao mala beba. San se polako razvijao.

Sanjao sam kako sam zapravo prava žaba. Kako plivam po barici. Kako svojim lepljivim jezikom palacam i hvatam muve i pčele i uživam u obroku. I kada je opeklo Sunce zaronio sam duboko u mulj i tu uživao. Pa bih ponovo izronio na površinu. Skočio na suvi otpali list koji je plutato po površini vode i počeo da krekećem: „kre, kreee, kreekre, kreee… “

Toliko sam kreketao da sam se probudio vrišteći. Ali, iako više nisam sanjao, iako sam bio budan, imao sam utisak da moj vrisak-odraz zgroženosti, užasa i straha, koji nije prestao odmah po otvaranju očiju, već je trajao još jedno dvadesetinu sekundi, zapravo podseća na glasno kreketanje. Pokušavao sam da se smirim tako što sam nastojao da sam sebi kažem neku reč utehe. Ali, čak mi je i sopstveni govor ličio na kreketanje. Ponovo je počelo da mi zuji u glavi. Uštinuo sam se da bih video da li još uvek sanjam. Bol prilikom štipanja naterala me je da skočim iz kreveta, otrčim do kupatila i stanem ispred ogledala. Shvatio sam da sam budan.

Želeo sam da vidim da li sam postao žaba pošto sam već počeo da krekećem, ili da sebe pak razuverim i smirim činjenicom da sam samo malo psihički rastrojen i da mi se sve to ne dešava. Da je sve to plod moje mašte usled premorenosti.

Da bih dilemu rešio pogledao sam u ogledalo i …

 

Priča je objavljena u knjizi UVERTIRA 2001. i NITOGEN 2013. godine.

 

25 thoughts on “Žaba (biti in)

  1. Ne idem u kafiće ali takve žabe kao tvoje, srećem na ulici, prodavnici, TV. Smatram da si najbolji satiričar na ovom podneblju. I ne bojim se za tebe, ni sve žabe u svim kafićima na planeti, ne mogu te pretvoriti u žapca, samo nastavi tako britko i kristalno jasno.

  2. Malo je prepotentno tvrditi da nismo kao ostali, malo preterano smatrati da su svi isti. Aj sad ti nadji sredinu posto ja nikako da ispisem tu “jednacinu”. Ali cinjenica je da “sa kim si takav si”.. I ne znam da li treba biti zaba da bi bio prihvacen ili treba ostati ono sto jesi pa biti “odbacen” jer eto nisi zaba.. Prosto nemam stav po tom pitanju. Smatram da je svako licnost za sebe. Svako generalizovanje i pokusavanje mesanja ‘baba i zaba’ nece dobro ispasti ;)

    Mozda je red da mi malo skocimo u vodu i pustimo zabe da se “osuse” na kopnu? :)

    1. Zelena
      ti me konstantno oduševljavaš sa komentarima, a što se tiče tvog pitanja, neću da ti kažem :P

  3. Dobro ti je rekla Zelena, šta se to sa tobom dešava ? Vasiono čuješ li me :P

  4. Proklete zabe… Ne mogu vise da ih gledam, dosadne su mi, kao da zivim u fabrici sa 3 kalupa. Samo treba naci mesto, nisu valjda svi zabe. A mozda i jesu. Ne zanima me, ja necu da budem. Dok se ne pogledam u ogledalo :-)

    1. Crna Perla
      ovo je priča koju sam objavio u svojoj 1.knjizi Uvertira, pa na svom prethodnom blogu ali pošto taj blog više ne postoji morao sam da je postujem i u eXperimentu ;)

  5. Svi smo mi u jednom periodu svoga života bili žabe. Što jest, jest! Sada, u ovim godinama, to mi je smešno, naravno!
    Gledaju se moje ćerke na fotkama kada su bile prave ŽABETINE, pa me pitaju: kako si nam dozvolila da tako izgledamo? Naravno, odgovor je jednostavan: razumela sam vas jer sam i sama bila takva u vašim godinama (mada ne baš ista, jer su roditelji bili strožiji), kao i svaka generacija! :)

    1. Danijela
      na prethodnom blogu na kome je i bila objavljena priča Žaba bilo je pomena i o ovoj pesmi tj mom viđenju stvari…

  6. ne znam sta da ti kazem , a da ne zaplacem… :D ta pojava mi je bas bas.. gnusna.
    a sto je najgore – sve te nafrakane ribe (da ne gresim dusu- vecina) (znaci – pizdarija od glave do pete – fizicki) – ako ih ne daj boze skines, smrde kao jebeni tvorovi… dakle(m) – higijena (mentalna i fizicka) = nula…
    popij koju… ‘i reci, bogati, muzici malo tise… ‘

    :D

  7. ovo sam čitala ranije i po ovom postu sam te zapamtila (tj, ne kao žapca, već kao autora teksta).. malo oštrije napisano, ali upravo zbog toga i upečatljivo.. meni se sviđa :)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Why ask?

error: Content is protected !!